...DragonFly...

Smisao

Kažu ljudi da je najteže krenuti.
I oduvijek je tako, od prvog dana našeg života. Najviše čega se bojimo su novi koraci. Najviše čega se bojimo smo mi sami….


…….

Sad kad sam odlučila dati otkaz sve mi se čini puno lakše. I kad sjedim ovako ne mogu si oteti dojmu (koliko god to na tren glupo zvučalo) da se sve zapravo posložilo baš kako je i trebalo biti…

….

I velike odluke padaju. I jedan drugi grad me isto zove…. I neki moj nepoznati budući maleni stan od kojih 40 i nešto kvadrata koji čeka da ga pronađem…

I mislim da mi je život točno namjestio ovu trenutnu situaciju, koliko god to glupo zvučalo.
Promijenilo me puno. Osjetiti dio tuđe boli, osjetiti u zraku miris straha, panike i beskrajne tuge, mijenja čovjeka u neopisivom smjeru.

……
Smisao.
Jučer me dok smo pričale na telefon draga osoba podsjetila na nešto što sam u zadnje vrijeme potpuno smetnula s uma.

Smisao.

Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, sjedila sam kao klinka na krevetu i ponavljala budućoj i starijoj dragonfly: „ne smiješ zaboraviti pronaći smisao, ne smiješ zaboraviti pronaći smisao, molim te, molim te i kad odrasteš nemoj zaboraviti pronaći smisao…“
I tog jutra uzela sam dnevnik u ruke i pisala stranice i stranice: „nemoj zaboraviti pronaći smisao“, "nemoj zaboraviti pronaći ono što tražiš",„nemoj nikada zaboraviti da postoje zvijezde i da je život prekrasan“ i „nemoj zaboraviti, molim te, da si ti zvijezda u filmu svog života, znam da ćeš zaboraviti, molim te da se opet podsjetiš“, „nemoj biti kao svi drugi odrasli, vidi kako su oni fuj“…….
I na dnu stoji još jedna mala napomena: „Ps. Sada sam računala, ako sada kreneš (a imala sam tada 15 godina) taman imaš jedno 10 godina da pronađeš smisao i taman ćeš imati oko 25-26 godina i onda možeš slijedeću polovicu svog života živjeti svoj smisao. Molim te, nemoj to zaboraviti, imaš samo jedan život, molim te..“….


…………

Danas imam 26 godina. Što sam uradila zadnjih 10 godina???
Bože, kako je to prošlo…..

………

I vrtila sam se u krevetu. Probudila sam se znojna noćas. I sanjala neke čudne i jake snove.

…….
Po noći sam se ustala jednom i otvorila prozor, nisam imala zraka.. Slušala sam dugo tišinu noći otvorenih očiju. Jeste primijetili kako i tišina ima svoj zvuk….?
……..

I jutros čim sam se probudila, jednostavno sam osjetila.


……..
„Reci mi nešto što bi volio da budeš. Kao na primjer učitelj. Ili odvjetnik ili nešto.“

Nisam je slušao. Mislio sam na nešto drugo, nešto suludo.
„Znaš li što bi volio da budem? Mislim, kad bi imao neki prokleti izbor?“
„Što?“
„Znaš onu pjesmu Ulovi li netko nekog dok kroz žito ide...?...

Zamišljam neku djecu koja se igraju na nekom velikom polju žita i sve. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini, nikog odraslog, mislim, osim mene. A ja stojim na rubu neke sulude litice. Što treba da uradim – treba da ulovim svakog tko se zaleti da padne sa te litice u provaliju – mislim, ako trče i ne gledaju kuda idu, treba da se pojavim odnekud i ulovim ih. To je sve što bih radio, po cijeli dan. Bio bih samo lovac u žitu. Znam da je suludo, ali to je jedino što bih stvarno volio da budem……..“
J. D. Salinger, Lovac u žitu



Da, to bi stvarno voljela da budem………….



……

"...jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…"

Kad sam bila 7 razred osnovne škole jednu noć ispred kuće zapjevao je ćuk.





Moja majka, inače nikad praznovjerna, hodala je čitavu noć kućom govoreći da je to loš znak i da će se nešto strašno dogoditi te me je tako slijedeći dan otac morao pratiti do škole, zatim je zvala čitavu svoju obitelj da bude sigurna dali netko negdje putuje, kako se osjećaju, pa je bratu zabranila sve izlaske, a vrhunac je bio kad je oca treću večer zaredom što je ćuk pjevao ispred kuće, natjerala van da ga sa metlom pokuša otjerati sa stabla.

I tako nitko od nas nije pravo spavao čitavih pet dana koliko je ćuk pjevao, da bi zadnju noć kad ga više nismo čuli, otac smijući se svih poslao u krevet zbijajući šale i viceve na račun majke.
Slijedeće jutro mlađa sestra moje majke srušila se izjutra na poslu i bez pravog doktorskog objašnjenja napustila ovaj svijet i svoje dvoje male djece.
A ja više nikad nisam mogla čuti pjev ćuka, a da nisam ostala bez zraka, da me nije oblio hladan znoj i da mi noge nisu postale hladne.
Glupo za jednu posve odraslu djevojku koja, kao niti njena majka, nije nikad bila praznovjerna.

…..

I kažu katkad da svi mi imamo neko šesto čulo. Da nam je to urođeno, samo više ne vjerujemo u to. Sa dobivenom razumnošću i sa svim znanstvenim objašnjenjima lako se gubi sve ono što nije opipljivo i materijalizirano.

Pitaju me katkad dali što starim i što više toga vidim i doživim, i dalje vjerujem u Boga, u "ono nešto više"... Mislim da je ljudima općenito danas sve teže vjerovati u bilo što, pored svih tih materijalnih i objašnjivih fenomena. Objasnili smo kišu, spoznali smo planete, shvatili smo odakle dolazi grmljavina.
Sve što se događa je slučajnost, a znakovi kao takvi nisu znakovi, već slučajni poredak stvari. No jeli tako?
I hoće li svijet imati smisla ako isto tako zaključimo da je ljubav samo hormonalni poremećaj?
I zanima me kako ćemo jednom objasniti ove nevidljive veze koje imamo kad stojimo jedan pored drugoga? Jer znate, ja ponekad vjerujem da se baš tu nalazi Bog…

Nebitno posve sad za ovu priču, da.

I tako uglavnom sjedim u uredu usred centra grada, bilo je točno oko 12.35h popodne kad smo kroz otvoreni prozor jasno čuli ćuka. U naglosti i brzini kojom sam se dignula srušila sam stolicu i ostala tako skamenjena dok sam opet osjećala onaj prokleti hladni znoj kako mi klizi niz leđa.
Svi su se začuđeno okrenuli prema prozoru, zaista neobično da bi to bio ćuk usred dana i grada, komentirala je kolegica. Znate da je on vjesnik da će se nešto dogoditi?, nastavi.
Brzo je prestalo štogod da je bilo. Svi smo sjeli nazad i zadubili se u rad. Vani se čula buka autiju, a ja sam otvorila prazan wordov dokument i napisala svoj otkaz. Zapravo nemojte me točno pitati zašto sam to napravila i odlučila, to je za jedan kasniji post, no jednostavno katkad čovjek dobije neki znak.
Isprintala sam ga pred šefom koji nije ni shvaćao što printam, presavila i stavila u kovertu da čeka 13.07.2007., petak, moj početak godišnjeg. Ne znam točno zašto taj datum, ali nakon svega što sam proživjela na ovom poslu mislim da srce zna kad je vrijeme za ići dalje.

A ćuk..?

Majka mi je rekla nakon par mjeseci kad sam se rasplakala jednu večer jer sam bila uvjerena da sam čula ćuka ispred kuće i da će ponovno netko drag otići, da nije bila stvar uopće u tome da je ćuk javljao da će netko otići i da će nešto loše biti, on to nije znao. On je samo bio simbol onoga što je ona osjećala u sebi. A kad nešto osjećamo moramo reagirati. Ona je nazvala svoju sestru dan prije. Nikad si ne bi oprostila da je nije čula, a osjećala je iznutra djelovanje te „više sile“.

Jer ćuk je samo ćuk.

Ali ono što osjetimo u sebi je nešto puno više. Neobjašnjivo riječima. Neopisivo slikama.

O da, puno, puno više………

Hoće li ikada neki znanstvenik moći objasniti taj osjećaj da postoji nešto više, da mi ZASLUŽUJEMO nešto više?
I hoćemo li ga jednom zakopati u sebe dovoljno duboko da se počne sve rjeđe vraćati te dok jednom u potpunosti ne iščezne..? A kopamo ga svatko od nas svaki dan što više starimo, svakim novim jutrom… Zar ne? Hoćemo li kad iščezne biti sretni?

…..
„….jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…“

Eh živote, što ću ja s tobom...

Moja vam se firma nalazi točno pored autobusnog kolodvora i htjela ili ne skoro svako jutro i popodne, ako ne i češće, prolazim preko ili uz njega.

I kad tako stalno prolazite pored kolodvora nakon određenog vremena počnete pamtiti lica nekih ljudi koji često nekud putuju, osobito petkom, ili se jednostavno iz nekih svojih razloga zadržavaju tamo.
Recimo, ima ta jedna djevojka koju je nemoguće ne zapamtiti po ludim odjevnim kombinacijama i naušnicom u nosu kako uvijek sjedi na određenoj klupi i čeka svoj bus. Ili jedan dečko sa gitarom koji uvijek sjedne na pod, ne mareći što je potpuno prljav i pun netom bačenim guma za žvakanje i otpjeva potiho neke nepoznate melodije, ali meni već prepoznatljive uhu. Ili jedan par, on nju uvijek čeka i svaki put, ali svaki put već sigurno 52 tjedna zaredom ona istrči iz busa i skoči na njega i uvijek pritom ili gurnu neku postariju babu sa vrećicama koja će pritom vrištati na njih dok se oboje ponizno ispričavaju ili nagaze na nečiju nogu pa opet sa „pardon“, „izvinite“ se oboje crvene, ali svejedno uvijek iznova i iznova to ponavljaju. Nevjerojatno.

I tako jučer ujutro, dok smo išli na marendu, bio je tamo dječak sa balonima. Znate onim velikim šarenim balonima koje ako slučajno pustite odmah odlete u zrak. Zasigurno je imao rođendan jer ga je majka tetošila i starija sestra ga grlila i pritom u tom nespretnom zagrljaju dječak je ne pazeći otvorio dlan, a baloni su odletjeli visoko u zrak, a sva okolna djeca su se okrenula i viknula: „Vidi, baloni..!“
I mi smo se okrenuli i ugledali dva velika balona kako lete u zrak, i kako je jedan načas zapeo u krošnju i zatim poletio za ostalim dva…

I svi su na tren zastali i gledali kako baloni lete, pa stanu, pa ih vjetar lagano odnese nalijevo, pa nadesno….

I stojeći tako nasred svega onoga pomislila sam hoću li ikada moći ikome objasniti koliko me katkad u nekim trenucima iznutra sve zaboli kad shvatim kako je život prekrasan?
Da me toliko boli od sve te silne ljepote i da katkad mislim da moje srce jednom to naprosto neće moći izdržati…..

Jer katkad onako odjednom usred ničega mene udari.

....Moj nećak Lovro i kako ima tjedan dana i velik je kao štruca kruha. I drži me za prst i ne pušta.. I gleda ravno u oči kao da me razumije..
....I ja.. Kako drugi dan škole bezutješno plačem jer sam jedina zaboravila napisati školsku zadaću i kako učiteljica i čitav razred stoji oko mene i objašnjava što trebam raditi govoreći mi da nisam napravila ništa pogrešno..
....I onaj dan kod moje bake, kako ležim navečer na travi, a čitavo nebo je puno zvijezda i pokojni djed mi pokazuje velikog i malog medvjeda..
...I ljetna večer puna kiše. I kako sam posve mokra, a on istrči na ulicu i zaustavlja taxi i guramo se i smijemo sa nepoznatim parom na zadnjem sjedištu, a on me čvrsto drži dok drhtim.


I mislim katkad kako zaista to srce ne može podnijeti. Tu silnu ljepotu.

I budem sretna. Jako sretna. Jer sam dobila priliku biti Tu. Barem na tren. Dobila sam toliko dana da učinim nešto Izuzetno. Makar to izuzetno značilo samo da ću s nekim skinuti cipele i čitav dan šetati po plaži. Da ću sjediti satima u bašti i razmišljati. Da ću šetati poljem suncokreta.

I mislim da ću biti prevelika kukavica jedan dan kad budem morala otići sa ove prekrasne planete. I od svih tih divnih ljudi oko mene. Ne znam, zaista ne znam kako ću moći skupiti hrabrosti i oprostiti se.

Jer… Zaista, što god mi život donio ništa ne može umanjiti njegovu ljepotu. Čak i onda jednom kada to zaboravim, želim si sada to napisati da se uvijek mogu podsjetiti.

Da su baloni letjeli jedan dan tamo nasred kolodvora, a s njima sam letjela i ja….



I shvatim….

Da nikad neću biti velika pjevačica, poznata fizičarka, neću otkriti lijek protiv raka niti ću otkriti kako da ljudi odlaze na nepoznate planete. Neću biti niti predsjednica, niti ću plesati na ruskim plesovima ili biti misionarka u Africi.

Ali možda nije bitno što SMO, već jesmo li sretni SADA u ovome trenutku s onim što jesmo.
Jer možda nije bitno što ćemo postići i koliko Veliki ćemo biti.
.
.
.
.
.
Jer ja ne želim biti Velika.
Želim samo biti - ispunjena.

Zamisli život u ritmu muzike za ples.....

Za onu koja budi nemir…..* /Između zbilje i sna/
Nastavljam štafetu koja mi se osobito svidjela: Mojih 5 najdražih pjesama i zašto.. Pa krenimo..


# With or without you# …..

Bio je taj jedan tren, dok mi je palac palio plamen upaljača, a niz moje lice se slijevao potok suza, a čitav stadion je vrištao, doslovno vrištao iz petnih žila:
…..And you give, and you give yourself away….

I puno godina nakon toga, sjediti ću u autobusu slušajući mp3 player i niz lice će mi odjednom, neobjašnjivo i potpuno iznenada, opet poteći suze i dok dovodim u neugodnu situaciju postarijeg gospodina do sebe koji će nespretno početi tražiti maramice, ja ga hvatam za podlakticu i kažem: - Ma to je samo zbog pjesme, U2 znate, ona grupa..; a on mene istodobno nježno hvata za podlakticu i kaže: - Znam dušo, čuo sam kroz player, maramice tražim i za tebe i sebe; znam da ti se ne čini, ali znaš i ja sam jednom bio mlad….





Tracy Chapman # Fast car #.. And I had a feeling I could be someone, be someone..
Ona je tu da poglasnim volumen radia do kraja i dobijem hrabrost za sve..
..Da u vrelim noćima kolovoza bježim tamo gdje me srce vuče, a u tihim i osamljenim noćima da me podsjeća na ljubav……
Ona me podsjeća za što vrijedi živjeti…




Azra #…Ako znaš, bilo što…#
Uz Azru, Balaša, Zabranjeno pušenje, Urbana te uz svu rock scenu što moje voljeno riječko područje pruža, ja ću kao i svaki drugi riječanin srednju školu provesti uz loši bambus po lošim parkovima i dok ćemo ići prema Točki standardno ćemo se uhvatiti za ruke i zapjevati…
A jedno ujutro, uz malo previše vina i malo premalo zraka u grudima, vraćajući se kući ući ću u sobu, uzeti kist i na vrhu zida sobe napisati…
…Hej, poljubi me.. stavi prste u kosu i zapjevaj… Ako znaš, bilo što…


Sting # DesertRose # …I dream of gardens in the desert sand…..
Zapravo, iskreno, i ne slušam ga, ali ova pjesma me podsjeća na lutanja, na traženje onog nečeg.. Ono kad stanete usred sveg ovog kaosa i brzine i osjetite duboko u sebi otkucaje i znate odjednom kamo treba ići. Jednostavno, spontano, neočekivano, ali znate što srce želi.
Jednom sam se vozila kroz pustinju; i znate makar tamo nema ničeg, opet se osjeća kao da nešto živi..
Takav je i život… Vožnja kroz pustinju ništavila, ali čitavo vrijeme srce osjeća da zna put prema izvoru…




Dido # Here with me #
I na samom kraju, jedna moja, sanjarska.. Uz nju sam potpuno povjerovala, kao što Balaš kaže, da još uvijek postoje ljudi sa odsjajem mjeseca u očima..
Jer…
…..I won't go, and I won't sleep, and I can't breathe, until you're resting here with me…..



…………
I za sam kraj, kad smo se već dotakli glazbe, ispričavala bi vam jednu istinitu priču.

Ne znam jeste li čuli za Vedrana Smailovića. Svi koji su pročitali Fulghuma znati će o čemu pričam.
U časopisu The New York Time Magazine, 1992. godine izašla je slika sredovječnog muškarca obučenog u svečano odijelo kako sjedi na barskoj stolici nasred ulica Sarajeva i svira na svom violončelu ispred pekare gdje je granata ubila dvadeset i dvoje ljudi dok su čekali u redu za kruh. Dvadeset i dva dana prkosio je snajperskoj i artiljerskoj paljbi svirajući Albinonijev duboko ganutljivi Adagio u g-molu, glazbu koja je nastala iz dijela rukopisa pronađenog u ruševinama Dresdena nakon II svjetskog rata. Dvadeset i dva dana Vedran je svirao tonove glazbe koja je već jednom preživjela rat.
Istodobno, umjetnica iz Seatllea vidjela je sliku i organizirala sviranje dvadeset i dvoje violončelista koji su dvadeset i dva dana svirali na javnim mjestima u Seatlleu, a zadnji dan svih dvadeset i dvoje je sviralo ispred trgovine u kojem su izlogu bile postavljene dvadeset i dva kruha i dvadeset i dvije ruže. Ljudi su došli, novinari, kamere, svi zajedno su plakali i pjevali u jednom vrtlogu istodobne boli i povezanosti.

Vedran Smailović je možda bio lud. Jer kako glazba može prkositi ratu, ljudskoj nepravdi i patnji..?

Ja vjerujem da može.

Ja vjerujem da je bar netko slušajući tonove jedne od ovih pjesama osjetio na tren da nije sam.
Glazba je prepoznala tugu.

Mi smo se prepoznali…

I zar nam treba više ikakvog dokaza o tome kako smo svi povezani i kako duboko u sebi dječje vjerujemo da postoje čuda..?

Pa makar to značilo da ćemo izići na ulicu i usred svog ovog ludila što se oko nas dešava zasvirati ili zapjevati nadajući se da će nas bar netko razumjeti…
Usprkos kaosu…
Usprkos ljutnji…
Usprkos granicama u sebi………

Gdje su sad oni klikeri, trešnje sa periferije, sveske iz 6b….

I opet sam trčala jučer. Trčala za životom, trčala za obvezama, jela u hodu, trčala gradom, pričala na dva telefona, trčala za papirima što su padali sa stola, trčala u ured i iz njega, trčala za autobusom, trčala i trčala i trčala….

I ujurila u kuću malo prije 20h. I nisam mogla zaspati do 1h u noći od nervoze.

Zatim sam danas opet trčala. Trčala neispavana u auto, trčala do ureda, trčala po sastancima, trčala za papirima, pričala na dvije linije istodobno plus mobitel, trčala po fax, trčala nazad, trčala i trčala i trčala….

I opet sam ujurila u kuću malo prije 19h. I točno pred vratima zaustavio me ljuti nećak. On vam naime ima točno 3 i pol godine i živi na gornjem katu kuće.

-Gdje ces? upitao je ljutito ne dajući mi da prođem.
-Teta ide leći na krevet, teti se spava, ajde mali odi kod mame.
-A zacto ti se pava?
-Teta je radila dosada.
-Zacto?
-Odrasli moraju raditi. Tako to ide Lovro.
-A zacto?
-Pa moraju raditi da bi imali novaca. A novcem kupuješ sve što ti treba za život i ono što te čini sretnim.
I taman se odmaknuo, ulazila sam u sobu ostavljajući ga ispred kad je za mnom potrčao sav izbezumljen:
-Hocem i ja raditi.
-Kako to misliš Lovro? Pa što bi ti kupio? Što ti treba?
-Pa ja bi kupijo svima ljubav i, i, i.. i kupijo bi puno igre da se svi igramo. Svima! Puno ću raditi, mogu teta s tobom sutja..? Molim te, molim te!
I pogleda me onako nevino i nježno…..

………..

I u trenutku sam se sjetila sebe.. Onako nekad, znate, onako kao dijete..
Kad sam tražila svoju livadu…

Tražite li i vi svoju Zelenu livadu?

Onu, znate.. Sa medom i pčelama, kestenima, nekim drvetom… Livadu bez bijesa, grmljavine, ratova i ljudskih gluposti..
Zelenu livadu koju nikako nisam mogla pronaći jer niti na jednim kartama ne postoji, a tražila sam je danima. Ma ne danima, ma cijelu vječnost!

Bila sam tada dijete na praznicima kod bake, a što dijete zna, čula sam na televiziji kako svatko traži tu svoju livadu. I poželjela sam je pronaći skriveno, da mi je nitko ne preotme. I mučila sam se danima, tražila po starim kartama..

I došla sam tako naivno pred svih na velikom obiteljskom ručku sa kartom i povukla mamu za rukav.
-Mama, nema nigdje moje zelene livade na karti.. - I naivno sa ogromnim dječjim očima pogledala sam ih svih - Molim te, molim te, da mi je pronađeš.
I ispružila sam im kartu i objasnila sve o toj mojoj livadi. O pčelama, medu i kestenima..

I u trenu smijeh i galama, cika i veselje… Danima se po selu pričalo o tome kako mala Nataša traži svoju livadu na karti…
A nitko.. Nitko nije znao da tu noć nisam spavala jer sam shvatila kako ću zapravo teško pronaći taj moj mali kutak.. Moju malu zelenu livadu..


……..............................

I prošlo je puno godina od tada..
Puno toga se promijenilo, puno toga sam naučila i shvatila. Danas znam da ta livada zapravo živi u nama i da je čitavo vrijeme tražimo na krivom mjestu...
I danas znam da onaj dan kad je prestanem tražiti da ću odrasti. A osjećam katkad kao da je zaboravljam…


Mislim da ni od ove noći neće biti nekog sna….

Traže se otisci po betonskim pločama diljem svijeta

Postoje neka jutra koja žive u nama.

…….

Nekidan, onako u žurbi pospremajući u ormar stare foto-albume na pod je ispala jedna slika. Dižući je s poda i gurajući je grubo nazad među požutjele stranice albuma, zastala sam i pogledala je bolje. Ne znam, ne mogu objasniti, ali neobično mi je to oduvijek, da kad pogledam neku sliku, makar slikanu i pred desetak godina, točno osjetim miris i osjećaj proživljen u tom trenutku i kao da mogu opipati osobu na njoj. Smiješno, ali uvijek osjetim miris trenutka. Znam da ništa ne miriše trenutno u sobi i da je to samo komad papira, ali…

…ali doista postoje jutra koja žive u nama.

……

Kad sam upoznala Marina imali smo oboje 12 godina i nismo se pretjerano dobro slagali. On je bio dijete bez oca, odrastajući uz majku koja je mijenjala partnere brže od mjesečevih mijenja, a trenutno je živio s njom i njenim novim ljubavnikom u njegovoj kući u kojoj i nije bilo previše mjesta za njega, ako razumijete što želim reći..
Dane je provodio na cesti smišljajući zlobe te u garaži popravljajući neki stari motor kojim bi se svako toliko namjerno zapucao u prvo stablo ili nečiju ogradu, čisto toliko da napravi živost u ulici, rekao bi, što bi mene naprosto izluđivalo te bi svaki put u prolazu namjerno dignula glavu dobacujući neki kisel komentar ili bi jednostavno ga u svom bijesu gurnula kad bi namjerno mi zapriječio put na cesti.
No to jedno jutro prolazeći uz njegov novi dom, ugledala sam ga kako sjedi ispod prozora, a iza njega se odigravala prava scena iz filmova. Majka i novi ljubavnik su se potukli, a on je samo bezvoljno sjedio točno ispod prozora u trenu kad su kroz prozor počeli letjeti prvo tanjur, zatim masivna pepeljara, veliki stari mlinac za kavu te zatim vilice i noževi. Ne vjerujući svojim očima zabezeknuto sam isprva stajala, a zatim sam potrčala i povukla ga s klupe.
Dok sam ga vukla za ruku govorio mi je ljuto da što se zabrinjavam i da to nisu moja posla, rekao je i kako sam glupa i kako ga živciram, rekao je puno toga, ali je poslušno hodao za mnom dok sam ga ne znajući kamo da idem, vodila prema svojoj kući.

I taj dan nastala je ta slika.
On je sjedio na kauču, a ja sam otvarala ormar i izvlačila svu žensku odjeću i nagovarajući ga prvo da obuče šareni ženski mantil, zatim da na sebe stavi jednu maramu, pa sam ga gurala nazad na kauč izvlačeći sve ružičaste boje šminke koje sam imala; te crtajući mu bojama po licu vidjela sam kako se smije gledajući se u ogledalo sav u ružičastom i sa fensi rozim obrvama. Sjedili smo na podu i držali se za trbuh od smijeha, a ja sam cijelo vrijeme govorila: "Pssssst, pssssst, doletjeti će tanjuri do nas" ili bi se on svako toliko dignuo i napravio skeč kako se majka i njegov očuh svađaju skačući na jedan kraj kauča, pa na drugi, bacajući i hvatajući pepaljaru u zraku, pa je opet sjeo na pod, a ja sam mu šminkala usne točno bojom koju i ona, gospođa Majka uvijek nosi, pa se dignuo opet na kauč i izveo scenu kad je ona jaaako umorna i kad joj je nokat puknuo i kad joj frizer nije napravio frizuru kakvu je htjela.
I negdje u svom tom smijehu ja sam izvukla tatin aparat iz ladice i dok se on namještao prekrižujući noge i napučujući usta, ja sam pritisnula gumb i zaustavila trenutak koji smo oboje kasno navečer jedno drugo obećali pamtiti i na kraj života dajući zavjet krvlju i razrezanim prstom, a on je upirući prst prema meni prijetio da se moram zauvijek sjećati točno tog trenutka, jer jednom kad ga ne bude da ga se barem netko na ovom svijetu sjeća, a ja sam glupavo puhnula u zrak i naljutila se jer priča gluposti, kao i uvijek..

Marin je imao 14 godina kad je majka opet, po tko zna koji put, nestala, ali ovaj put bez naznaka gdje i kamo je mogla otići, ostavivši ga sa očuhom alkoholičarem kojem nije bilo ni na kraj pameti da hrani i pere ljenčinu, kako je vikao ulicom, ili da ga šalje u školu ili nedaj Bože da ga uzdržava. I Marin je imao 14 godina kad je samo jedan dan bez pozdrava otišao i sjeo u vlak tražeći svoju majku po čitavoj Hrvatskoj.

Taj dan kad smo to saznali odlazila sam kući od prijatelja i izlazeći iz kuće sva nekako smetana, prelazeći preko dvorišta ugazila sam u to popodne stavljen cement, a otisak cipele je jasno ostao nasred napravljene kocke. Netremice sam ga gledala čas zbunjeno i neugodno, te zatim ljuto jer sam znala da će me uvijek kad budem tuda prolazila taj trag podsjećati na ovo popodne. I na taj miris, miris tek netom stavljenog cementa..

........
Prošli su mjeseci kad sam čvrsto odlučila ga pronaći ili bar čuti jeli živ i zdrav.
Taj dan otišla sam do njegovog očuha, zatim do obitelji od očuha, prijatelja, zivkajući po desetak brojeva, radeći ono što su ODRASLI trebali napraviti, ali su odrasli, kao i što će još puno puta do moje 26 godine života, ZAKAZALI.
Nakon desetog odabranog broja čula sam prvi glas o njemu; da je pronašao majku dolje u Lici i da spava kod nje, ali da ne živi s njom jer dotična nema novaca da ga uzdržava, a i novi ljubavnik nije bio previše oduševljen s njim, i da više ne ide u školu, da je našao loše društvo i da se drogira i već ima kriminalni dosje.. I negdje tu sam stala, možda ne želeći vjerovati lokalnim tračevima, a možda i jer sam bila samo dijete.
A odrasli su sjedili i pili kavu, tu negdje na šarenoj terasi sa velikim lampionima i smijali se uz čašu vina, dok je neko dijete spavalo u parku i pušilo jeftine cigarete gledajući kroz nečiji prozor i sanjajući da je dijete iz jeftine reklame sa HRT televizije u kojoj ujutro majka radi kajganu i sok od naranče, a on jede zobene pahuljice i smije se blistavim osmjehom tek netom opranih zubiju aquafresh pastom za zube…


……….
I zaista, katkad neka jutra zaista ostanu zauvijek u našim sjećanjima.
Katkad mi se čini kako u sebi nosim bezbroj lica i osoba i kako katkad razmišljajući o njima zapravo shvatim da puno njih više nikad i neću vidjeti u ovom životu. Možda u prolazu, na tren, govoreći Bok i Kako si, a možda niti tad.
No katkad s nekim ljudima proživimo neki trenutak, neku posebnu i neobjašnjivu povezanost, kada u tim minutama i satima ne postoji apsolutno ništa na ovom svijetu osim te nevidljive mase oko nas koja zapravo nikada ne umire.
Jer zapravo sve te osobe žive u nama i mi isto tako živimo u njima. I toliko često tokom dana vrtimo u glavi sve te neke trenutke, ljude, događaje… I oni zapravo žive u nama toliko jako i intenzivno, a da toga zapravo nisu niti svjesni… I s druge strane i mi živimo u njima istom jačinom stvarajući jednu riječima neobjašnjivu vezu komunicirajući jezikom koji ne postoji niti u jednom alfabetu ni u jednoj knjizi, ali je ne možemo poreći. I u koju možemo samo VJEROVATI, jer najljepše i najčudesnije stvari na ovom svijetu i jesu one koje ne možemo znanstveno objasniti niti opipati vrhovima prstiju….


A ja…? Ja sam danas odrasla. Danas i ja preuzimam kontrolu nad drugim životima. Danas i ja gradim. Utječem na druge živote samim tim što postojim. I obećajem samoj sebi da nesmijem zakazati. Da će netko tamo me trebati i da ću učiniti sve u svojoj moći da sredim nastali kaos oko sebe koji se svakodnevno dešava na ovoj zbunjenoj planeti.

…
A dotle tamo u jednoj bašti i dalje stoji moj otisak cipele u betonu.

No ovaj koji nosim na srcu ništa ne može uništiti. Sve te ljude, sva ta lica..
Zapravo... Ja sam zaista jako sretna... Sretna jer živim i jer postojim, jer imam toliko dubokih otisaka u grudima koje ništa ne može uništiti..!
...Jer zgrade izgore i kuće propadnu, ali one nevidljive stvari žive zauvijek tu oko nas i u nama…..

Dan kao svaki drugi….

...Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiša mora stati...
Kad čujem pjesmu ptica, dječji smijeh,
tad ću znati...
Letu štuke, Grad bez boje



Kao i svaki drugi dan parkirala sam automobil i izašla na stanicu da uhvatim bus do centra. Kao i svaki dan autobus je čekao, no došavši na vrijeme ovaj put imala sam vremena usporiti korak. Kiša je padala, hodala sam polako ne otvorivši kišobran. Previše gluposti radim, prehladiti ću se i majka će me ubiti, prošlo mi je kroz glavu…

Ušla sam u autobus i kao svaki drugi dan pokušala sjesti negdje odmah na početak trudeći se ne primijetiti dečka tamne kose koji uporno i uporno se trudi ostvariti neko prijateljstvo i započeti komunikaciju na sve moguće i nemoguće načine. Želim malo mira ujutro i da slušam svoj mp3, prošaptala sam u sebi opravdavajući svoju upornu neljubaznost…
Preko puta mene sjedila je starica sa velikom torbom, onom kariranom kakvu bake na placu nose. Izgledala je ispijeno, umorno i tako nekako..usamljeno.. Nada li se ona više ičemu, pomislila sam..

Gledajući kroz zamrljani prozor dok je autobus vozio prema gradu, preda mnom se pružao pogled snenog jutra i maglovitog obzorja. Na trećoj stanici vidjela sam lokalnog pijanca koji je to jutro, kao i svako jutro do sada, sjedio pored lokalnog dućana čekajući da se isti otvori, i na tren sjetila sam se Tužnog.. Tužni, kako smo ga zvali kao djeca, jer su mu bore s vremenom učinile lice kao u onog klauna sa tužnim izrazom lica, je bio lokalni pijanac kojeg sam sretala dok sam odlazila u školu.
Tužni je svako jutro sjedio pored obližnjeg dućana i izvodio isti ritual. Prvo bi očistio rukavom zid na koji bi sjeo, što je izrazito bilo smiješno pošto je sam bio prljav; zatim bi stavio bocu pive uvijek sebi s desna, dok je iz lijevog džepa vadio kutiju Kolumba i nježno lupkao prstom dok cigareta ne bi izašla, te bi je oblizao i pripalio. Djeca iz škole su uvijek prolazila pored njega i derala se: „Tužni, tužni, baš si ružni“ ili „Gdje je tužni, tužni? On grah ruži! Ne zna drugo jer je glup i ružni!“… Zatim su znala onako naglo se zatrčati i gurnuti Tužnog ili jednostavno ga dotaknuti i pobjeći dok su svi drugi se smijali i pjevali..

Tužnog već odavno nema. I nikad se nije obazirao na naše pjesmice. I jednom, dok smo prolazili tako pored njega ostala djeca su me počela gurati da i ja zapjevam ili da potrčim i da ga dotaknem.. „Ajde kukavice, što se bojiš, ajde, ajde, baš si strašljivka..“ A ja, kako ću i uvijek nakon toga kad mi bilo tko kaže da sam kukavica, sam se odmah podignula i potrčala prema Tužnom. I točno u trenu prije nego sam ga dotaknula Tužni je otvorio oči i pogledao me izrazito plavim očima…Očima djeteta… I ja sam skamenjeno stajala čitav trenutak dok smo se oboje gledali oči u oči, sve dok se nisam u slijedećem trenutku mahnito okrenula i trčeći, dok su se svi drugi smijali, pobjegla doma…

I dugo se nisam sjetila Tužnog. Nisam niti pomislila na njega, zapravo da budem iskrena, potpuno sam ga zaboravila.
Ali danas, njegove izrazito plave oči, su me podsjetile na nešto sasvim drugo. Na jedan drugi život. Na jednu drugu bol, koju nikad prije nisam shvaćala.

Život definitivno nije onakav kakav sam ga zamišljala kao dijete. Život definitivno ne pruža tako lako, on daje samo kad poželi, uzima kako mu drago i nikad ne igra po našim pravilima.

I Tužni zasigurno nije htio sjediti na onom zidiću. Niti je htio piti najjeftiniju pivu niti slušati podrugljive pjesmice djece i prostote odraslih, a vjerujem da nije niti zaslužio. Nitko to ne zaslužuje.

I ustala sam iz autobusa i krenula prema uredu…
I bila je vreva, bila je gužva… Tisuće ljudi oko mene trčalo je sa kišobranima sklanjajući se od kiše, automobili su stvarali nesnosnu buku, a neka djeca su čekajući autobus glasno se svađala, dok se nadesno jedan par prepirao i gurkao u navali bijesa..

I gledajući svu tu graju, sve te ljude koji su nesretni, koji svako jutro iznova i iznova pokušavaju udahnuti ovaj život i uhvatiti vlak u pokretu i pronaći se u svome tome, u svoj toj zbrci, ludnici, košnici života; da gledajući sve to, nešto u meni je šaptalo…

Nekako, ali samo nekako mi je sinulo da se svi tražimo u ovom kaosu. Da lutamo, bjesomučno se tražimo u svemu oko nas, a ne shvaćamo da se nismo pokušali pronaći samo tamo gdje i možemo biti…

U SEBI.

…….

Zatim sam čitav dan slušala kišu kako pada. Radila sam automatizirano, ali sam slušala kišu u pozadini. Nisam to dugo radila. Zaboravljam te sitnice, te male sitnice koje život čine.
I obećala sam da to više neću dopustiti.
Čak sam odlučila i slušati korake dok sam hodala prema kući. I ponovno sam zagazila u lokvu i opet pomislila kako će me majka ubiti ako se prehladim…

I sve bi baš bilo na mjestu, samo je jedna sitnica nedostajala, jedna mala sitnica…
Poželjela sam tako hodajući doma usput svratiti negdje daleko na jedna vrata, pokucati i reći..
„Bok. Ja sam došla. Zauvijek…..“

Onih tamo pet…. :) /Ringišpil života../

Kako u zadnje vrijeme moram stalno na neka poslovna putovanja, već sam strahovala da će manija „onih 5“ koja vlada blogom završiti pošto sam oduševljena svime što sam pročitala i saznala, no eto, sustigla sam vas: ) Makar vidim već da neću imati koga nominirati pošto među zadnjima pišem, no možda uočim još nekoga...
Pa da krenemo…


1. Puhni snažno i ugasi sve svjećice odjednom…
Kao mala znala sam čvrsto i jako stisnuti oči, sva se zgrčiti u nekom transu dok sam zamišljala ono što istinski i zaista želim da mi se ostvari i tako čekati da se dogodi. Kao ono kad imate rođendan, pa pušete u svjećice i istinski vjerujete da ono što želite da će se ostvariti. Ne znam kad, ali jako brzo sam shvatila da svijet ne funkcionira na taj način. Da se za želje moramo potruditi. Čekati. Boriti se. Tražiti.
Danas kad mi život upadne u potpunu zbrku i kaos naprosto se usporim i čekam pravi trenutak za korak naprijed.. Vjerujem da život točno katkad slaže kockice onako kako baš treba biti, i da nam daje trenutke u kojima naprosto moramo skočiti..
Kad sam bila u srednjoj školi po prvi put sam stala na skakaonicu na plaži. Bilo je visoko, bojala sam se i kalkulirala dali da skočim ili da se vratim. I u tom trenu iza mene je krenulo naguravanje od strane grupe dečkiju i u panici dok sam pokušala krenuti unazad na sigurno tlo jedan od njih me nespretno gurnuo i pala sam sa vrha skakaonice dolje ravno na stijene.
Dan danas ako se itko toga sjeća reći će da ne zna kako je ona mala tamo to preživjela, ali dignuli su me sa tisuću i jednom ogrebotinom na tijelu i potpuno prekrivenom krvlju, ali ništa nije bilo polomljeno. Danas znam da je to bila čista sreća i da život ne pruža uvijek takve ishode. Danas znam da sam trebala se okrenuti i skočiti u plavetnilo, pa makar se bojala i ne znala što me iščekuje.. Uvijek, uvijek, uvijek treba samo ići naprijed, koliko god se bojali, nikad korak unazad…
Jednostavno život tako funkcionira.

2. Ciganska pjesma..
Vjerujem da u sebi imam neki ciganski duh. Stalno bih putovala, daljine me neprestano vuku..
Kad hodam katkad bi najradije ušla i sjela u prvi autobus bez obzira na to gdje će me odvesti..
Mjesec i pol sam putovala sa par divnih ljudi Amerikom sa dva auta i sa malom torbom. Niti jedan dan nismo znali gdje ćemo tu noć dočekati, u koji ćemo sutradan grad otići.. Prošli smo tako čitavu obalu Kalifornije, kockali u Las Vegasu, suznih očiju šutjeli u Grand Canyonu, gubili se u NY, lutali kroz unutrašnjost.. I vozila sam se tako jedan dan kroz pustinju, pravila se da spavam na zadnjem sjedištu automobila… A sunce je udaralo kroz prozor, grijalo, a svijet je bio u svim bojama i vukao me k sebi..
Katkad se bojim hoću li se ikada smiriti i hoću li ikada pronaći svoj dom…

3. Kovčezi u nama…
Obožavam upoznavati ljude i promatrati ih. Svjesna sam da svatko u sebi skriva jedan poseban svijet, nešto meni potpuno nepoznato, nedokučivo i zaista vjerujem da od svakoga možemo naučiti nešto.
Ljude ne dijelim prema onome što rade i koliko imaju novaca, jer vjerujem da to najmanje govori o čovjeku. Bitno je ono što su ostvarili, o čemu sanjaju, što su proživjeli i kakvi su nakon toga izašli.
Mnogo puta sam bila izigrana i povrijeđena. Od strane bliskih ljudi do onih koji me nisu ni znali, ali su našli način da me povrijede.
Vjerujem da svi u sebi nosimo male zatvorene kovčege pune tužnih uspomena. Netko davno me je užasno povrijedio i vjerujem da nisam još potpuno oprostila i oporavila se. Ali ne mrzim. To ostavljam tom nekome da živi s time.
Znate… Ja zaista vjerujem da povrjeđujući druge zapravo najviše škodimo sebi. Možda ne u tom trenutku, ali sve jednom dođe na naplatu.
I mislim, tvrdim, vjerujem da su najsretniji ljudi oni koji najviše daju, koji vjeruju u ljude i u svemu pokušavaju vidjeti dobro. Ja znam da onda kad nekome pomognem, kad držim nekoga dok je tužan i kad sam tu onda kad me netko treba, tada sam najispunjenija. Nekome trebam, netko se na mene može pouzdati. I drugo više mi ništa ne treba…
Jednostavno, tako ljudsko srce funkcionira…

4. Ja bi se mazila i pazila stalno…
U ljubavi sam jako razmažena. Zahtjevna. Dosadna za poludit. Gnjavim. Stalno bih nešto izvodila, išla negdje. Katkad sam čudna i tiha. I onda taj netko mora trčati oko mene i tepati mi. Tipično žensko.
Ali zaista bi sve napravila za tu osobu. Sve. I jako sam mazna. O da, razmažena i mazna. I stalno bi se češkala. Nema bolje kombinacije:)
To sve netko tko čita najbolje zna: ) Njega sam izgnjavila toliko da moram naći način kako da se iskupim jedan dan… : )
I to je to. Ajmo dalje:)))

5. Ono što pamtimo..
Par blic trenutaka iz života koje mi prvi padnu napamet, a koje ću zasigurno pamtiti do kraja života:
- Kad me frizerka u osnovnoj školi unakazila, odrezala moje duge kovrče pa sam očajno plakala danima. Ja sam u tom trenu mislila kako sam najružnije pače na ovom svijetu i da nikad neću doživjeti ništa gorega. Smiješno je kako djeca vjeruju za gluposti da su smak svijeta.../ I više nikad nisam otišla kod frizera. Šiša me šogorica koja nema veze sa frizerskom školom i mora točno slijediti svaku moju uputu:)/
- Ljubljenje na kiši… I moje mokre čarapice…
- Jedan susret i zagrljaj na kolodvoru u Ljubljani sa djevojkom koja je danas neizostavni dio mog života.
- Gledanje filmova čitavo nedjeljno popodne..Kao prava futavka:) I jedan dan u Sarajevu i jedna ljetna večer i previše piva.. I svijet je prekrasan.. I netko tko me voli i čuva svaki dan, kao anđeo... Netko tko je svaki dan tu i znam da bilo što da se dogodi će biti tu.. I svijet je tada baš onakav kakav treba biti..
- Jedan Badnjak.. U toplini doma u susjednoj državi.. Ne znam zašto, ali jedan od najljepših Badnjaka…Možda zato jer sam se osjećala tako ispunjenom..
- Pogled od Bobelline prema mojim visokim cipelama na petu kad sam izašla iz busa kad smo se prvi put upoznale, smijeh jer sam došla ravno sa posla kod nje na vikend u drugi grad i nisam se stigla ni presvući ni spremiti, pa sam bila sva zbunjena, smiješna, nespretna, pa veliki zagrljaj i smijeh u automobilu i zbunjen pogled od Frifola (pardon Fri-fola:) Bobe draga, volim te! Bila si preslatka! /i dalje si ofkors:)/
- Jedna šalica tu pored mene iz koje sada pijem kakao.. I jedan trenutak na kauču u nepoznatoj kući, njen osmjeh i osjećaj kao da sam tamo sa tom osobom bila već tisuću puta..
- Snijeg i jedna večer u Gorskom kotru kod moje bake. Svijet je sjajio u tisuću bisera, a mi smo se valjali u tom blještavilu i gađali se grudama..
Bila je apsolutna tišina, sve se umirilo i kao da je sve stalo samo radi nas, i meni se učinio svijet tako nevin i blag; i onako opijena mirisima i snježnom bjelinom povjerovala sam u sve bajke i sve bakine priče..
I mislim si sada…
Zaista se isplati živjeti za takve trenutke..Zaista, i onda kad nam sve ide nizbrdo i u životu je potpuni kaos, zaista se isplati živjeti za takve trenutke..
I po stoti put shvatim da ne postoje granice na svijetu, ne postoje ograničenja niti zaključana vrata…
Sve granice su U NAMA…

I to je to… Mojih 5: ) Kratkih, kao i uvijek.. : )

Smisao

-ovaj post je dug, ali je za moju dušu..-

Ova avantura započela je prije točno 1 godinu – 08.01.2006.



Tko sam ja?

Priznajem, uvijek pišem o sebi, ali rijetko kažem. Zapravo, svi ovdje otkrivamo onu svoju unutarnju stranu i pričamo onim tajnim jezikom /ima nešto od srca do srca…/, ali ne znamo ništa o tzv. stvarnom životu. Pa eto, godišnjica je, pa eto da i ja kažem nešto o sebi prvo…

Rođena prije 26 godina u maloj skromnoj obitelji i djetinjstvo sam proživjela na stari klasičan način; uz bicikle, razbijena koljena, smišljajući igre od 2 kutije šibica i 3 konopa..
Majka je oduvijek bila ta koja je plakala na maturi, dodjele diplome, sjedila satima sa mnom uz krevet kad sam patila od nesanice i znala šutjeti kad je trebalo, a pričati kad sam tražila.. A otac je uvijek bio tu kad je trebalo mene i moje pijane prije voziti iz Opatije, čekati ujutro na vratima i skidati mi kaput dok ja pokušavam objasniti kako ovaj ključ očito nije od tih vrata.. I ove godine sam im prvi put rekla hvala; možda zaista katkad ne znamo cijeniti ono što imamo; mislim da ćemo to pravo shvatiti tek kad postanemo roditelji..

Svako jutro se dižem oko 6.47h (imate li i vi te fobije da navijate budilicu na minute?:)), trčim kao bez glave po kući, pijem obavezno zeleni čaj, uz obavezno upaljeni Otvoreni radio. Zatim izjurim iz kuće uvijek 2 min prekasno, pa jurim niz ulicu autom da bi stigla uvijek točno na minutu na parking točno pred centar grada, istrčala iz auta i uletjela u autobus za još par stanica do centra i onda pritom obavezno razmišljala još 2 minute jesam li zaključala automobil. Uključim mp3 player, Balašević ili Tracy u zadnje vrijeme i gledam svijet u horizontu.
Gledati svijet u horizontu: gledati kako sunce izlazi i obasjava ulice i lica obližnjih prolaznika. Obožavam gledati ljude u autobusu i pričati sa ljudima koje ne znam, kad jutro započne sa osmjehom čitav dan blista…

Radim na poslu na kojem zaista smatram da pola zemlje ne zna što je to; a i ne bi previše u detalje, nije prečest posao pa da me ne bi baš netko odmah prepoznao:) uglavnom stalno sam u najvećim firmama po gradu i okolici, na nekim velikim sastancima, bavimo se nekim velikim prijevarama, problemima, tražimo greške i tako neke gluposti koje firme rade; stalno vidim nevjerojatne stvari u ovoj državi, stvari od kojih bi me svaki dan srce trebalo boljeti; upoznata sam sa najvećim nedostacima, vidim čitavo vrijeme sivilo i truljenje u ovoj našoj maloj, ali ponosnoj zemlji..
Katkad postoje situacije kad se nešto dogodi; sazna; da sjedimo svi u firmi po pola sata i da nitko ništa ne kaže. Zaplakati ne smiješ, ljutiti se nemaš na koga, možeš samo naći način da to sagledaš sa neke druge strane i da nađeš neki svoj ispušni ventil i da naprosto o tome ne razmišljaš.
-Prvi put kad budem morala popiti tabletu za spavanje dati ću otkaz, rekla mi je kolegica jednom…
I da moj novi šef ni dan danas nikako ne može pojmiti da radim u tom poslu gdje radim (akamoli ostali oko mene), ali predobro radim to što radim da bi mi ikako dao otkaz ili na to pomislio; makar stalno vodimo višesatne razgovore u kojima mi on pokušava pokazati kako je čitav svijet pokvaren i kako moram „ojačati“, „biti zločesta i gruba“, a ja njemu pokušavam pokazati kako je čitav svijet sastavljen od ljudi koji u sebi nose i dobro i zlo… I uvijek se rastanemo u svaki svojim mislima; on kako je svijet zao i loš; ja kako je dobar, a katkad malčice i loš, ali vjerujem da dobro uvijek prevlada nad zlom…

Volim ljude. Volim svijet. I uvijek kad imam priliku gledam zalazak sunca. Pojmim život kao konstantne izlaske i zalaske; mora se katkad sve smiriti i mora katkad sve biti otužno i mračno, ispunjeno strahom, da bi izjutra sunce obasjalo sve…
Vjerujem da živimo u onakvom svijetu kakvim ga vidimo. Poznajem ljude koji žive u svijetu punom straha. I one koji žive u svijetu punoj ljutnje i razočaranja. Na licima im prepoznajem ljutnju i bol. Jeste primjetili kako već iz lica ljudi možete razaznati neke osobine…..? /Nikad neću biti kao ona teta, uzviknula sam jednom kao dijete u autobusu pokazujući na susjedu i njeno ljutito izborano lice; poznatu inače kao zlobnu i ljutitu..-Šuti, viknula je majka i udarila me po prstima.. –Neka, rekla je ona, nemoj biti ako možeš, nisam ni ja htjela pa eto..desi se../

Ako sa mnom gledate film o Schindlerovoj listi ili Grad anđela; očekujte da ću naglo potražiti toalet; samo da se umijem, sigurno ću reći, a možda je i dim ušao u oči….
Neću nikad priznati da plačem na filmove koji govore o stvarnim osobama ili filmove sa tužnim završetkom, ali ako me povučete za rukav nakon filma shvatiti ćete da sam strašna lažljivica…

I volim ljude. Jesam li to već rekla? O da, jesam…
Kad sam počela pisati ovu avanturu, zaista nisam imala nikakvih očekivanja. Nikakvih predodžbi; sjećam se samo da sam bila neopisivo sama i tužna. Svijet mi se tih dana srušio nekako, izgubila sam se nekako i ne znam.. Zaista se činilo bezizlazno.


I našli su se ljudi, divni posebni moji junaci, koji točni znaju kako me opet dignuti. Koji znaju pružiti ruke uvijek kad zatreba. Imati ruksak pun poklona i džepove pune bonbona. Sada su dio mog života. Tu su svaki dan, viđamo se, pišemo mejlove kad se ne vidimo, zovemo se, grlimo, skakućemo... I sve bi za njih dala.

A vikendima kad srce brže zakuca, potrčim na kolodvor, i u trenutku kad izlazim iz autobusa me neki neobični osjećaj obuzme... tada grlim i grlim i grlim... volim, volim, volim.....Tada sam ispunjena. Tada živim. Moj kolodvor snova.
I dan danas ne mogu vjerovati da sam preko jednog običnog internetskog sustava to uspjela.
Kažu, da otvorenog srca sve možemo.
Kažem, da je to zaista istina.

Nisam jedna od onih koja se boji internet napasnika, koja vjeruje da se na internetu skrivaju ljudi koji traže i hoće zlo. Ja sam tu, a ja tražim samo malo ljubavi i toplih dodira, zašto onda ne bi i drugi bili takvi?
I ne smatram nimalo glupim upoznati nekoga, otići na kavu, smijati se i vjerovati. Zašto ne?

Svatko me tu nešto naučio, zaista. Od svih vas kojima već duže vrijeme konstantno pratim blog, vjerujte da ste me nečemu naučili. Nikad ne komentiram samo da komentiram. Volim pročitati, stati, promisliti.. Par puta sam na neke postove zaplakala, većinu puta sam ostala neopisivo dirnuta, puno njih čuvam u posebnim folderima, imam ih puno isprintanih.
Zapravo, zar ne da je nevjerojatna činjenica da nismo toga niti svjesni? Da možda nekiput netko pročita tekst i da zaista, ali zaista nas to u potpunosti dotakne? Da pokrene nešto?

I moram napomenuti.. Sve ljude koje sam upoznala, bili su BAŠ TO. Baš onakvi kakve sam ih vidjela. I pokrenuli su nešto. Svaki na svoj način, ali svatko me dotaknuo.. I kako ne reći onda hvala?? Hvala ljudima i hvala životu??
……………..

I koji je smisao svega ovoga?

Ima jedna djevojka, kad sam bila djevojčica imala sam priliku 20 dana provesti s njom u Italiji. Svi su je oduvijek smatrali čudakinjom; uvijek je imala izvrsne ocjene, samo je učila, od osnovne škole čitala literaturu koju ljudi ne razumiju ni u starijim godinama, a izražavala se, za nas djecu smiješno i baš nekako čudno. Bila je upisana u sve moguće škole i tečajeve od ranog djetinjstva.
Moji roditelji su njene jako dobro poznavali i znali su da joj majka tjera na to, da želi od nje napraviti ambicioznu i ženu od nevjerojatne karijere. Bogatu i profinjenu.
Nedugo nakon što je završila sve škole, dobila sve diplome, preko noći je nestala sa svojim dečkom. Zadnje što smo čuli da je prošla Indiju, bila u Hare Chrisni, učila ljude i savjetovala ih.
Njena majka to nikad nije mogla shvatiti, dan danas govori o najvećoj njenoj pogrešci života.

A ja se sjećam, bile smo djeca, osnovna škola, sjedile smo na travi i ona mi je kao što će i mjesecima nakon toga mi pokušavati objasniti u svojim pismima; govorila o životu i smislu života.
-Što je smisao, pitala sam je?
Objašnjavala je i objašnjavala, kad je dijete trčeći pored nas naglo se spotaknulo i padajući ugledala sam nju kako brzo ustaje, hvata ga i dlanovima odguruje na drugu stranu, kako se dijete uspravilo i otrčalo u drugom smjeru niti ne osvrćući se.
-To je meni smisao, rekla je ponosna. Zadržati nekog u padu.
-Ali to dijete se nije niti okrenulo..
Pogledala me.
-Nije ni bitno. Ti si pametna djevojka, shvatiti ćeš jednom….

I shvatila sam.


Hvala svima, vi ste moj smisao.

Ljudi

„Gdje su ljudi? najzad ponovo progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji...
Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija.“



Jeste li primijetili kako ne postoji trenutak kad vam neke misli ne prolaze kroz glavu?

Kako znate dok čekate u redu u banci ili kod doktora razmišljati o tisuću stvari odjednom; što napraviti kasnije, što reći nekome, koga nazvati, što smo krivo učinili ili rekli i kako to popraviti…..Kako katkad proživite neki trenutak, tako bolan ili radostan, kako srce pulsira, a izvana…
A izvana se čini kao da ste prazna osoba poput tisuću ostalih na ovoj planeti???


I time dolazim do najveće lekcije koju sam u potpunosti savladala ove godine. Čitavo vrijeme sam je bila svjesna, ali da budem iskrena, nikad je nisam u potpunosti sagledala takvu kakva jest..

Svi u sebi imamo jedan svoj UNUTARNJI SVIJET.
Što jednostavno znači da dok ste s nekim, dok čekate red u banci, dok plaćate račune, a oko vas se nalazi stotine ljudi i svi u tom trenu razmišljaju, tužni su ili sretni, tisuće i tisuće misli im prolaze kroz glavu. I nitko zapravo NIJE PRAZAN kao što se čini.
Što jednostavno znači da gledajući iz osobne perspektive kao pojedinca koji se boji da ga drugi prihvate, kako u kojem trenu izgleda / što drugi o njemu misle… Da zapravo i drugi istodobno imaju isti problem; isti strah i ista razmišljanja...

Time dolazimo do druge lekcije povezane s istom…
Čovjek je jedino i istinski sretan kad usrećuje druge ljude, a uništava sebe i čini sebe nesretnim unesrećujući druge.

Zaista, jedino što nas u potpunosti može ispuniti je kada dajemo toplinu, jer dajući ljubav ona se automatski i vraća.
Vjerujem da se do svake osobe može doprijeti. Ali samo toplinom i istinskom pažnjom i ljubavlju. Zatvarajući sebe, zatvaramo i mogućnost da netko prodre u nas.
Stoga zapamtite… Osmijeh otvara sva vrata. Topli pristup, nježni dodir i istinska želja za razumijevanjem drugoga otvara i najčeličnije ograde..

I time dolazim do treće lekcije godine..
Pravu ljubav možemo pronaći tek onda kad sebe iznutra uravnotežimo. Vjerujem da onda kad tražimo i lutamo ne znajući uopće što želimo od sebe i života, da se samo gubimo….
Kad po prvi put postanemo spremni drugu individuu prihvatiti BAŠ TAKVU KAKVA ONA JEST, unikatnu /jer svi smo mi unikatni primjerci na ovoj planeti/, nesavršenu, punu mana i neobičnih želja bez ikakvih primisli da je mijenjamo na način kako mi mislimo da bi baš TREBALA BITI… Da, vjerujem da je to LJUBAV.

……
Ova godina je bila puna neočekivanih događaja, neobičnih susreta i neprespavanih noći..
I shvatila sam da dopuštajući čudima da se dešavaju, ona će se i desiti.
Jer ovu godinu, ja sam zaista doživjela puno čudesa.. I svi se odnose isključivo i jedino uz ljude koji su mi ušli u život i pokazali viđenje svijeta kroz svoje oči. I pritom nesvjesno /i svjesno/ su unijeli toplinu, ljubav i čuda u moj život..
I ja više nisam prazna. Naučila sam da je praznina jedina onda kad izgubimo toplinu i vjeru u ljude.
Jer bez ljudi NIŠTA na ovoj maloj čudesnoj planeti nema smisla. ALI NIŠTA.

Ljudi su ti koji čine naš život, koji unose radost i toplinu.
I globalno svijet jest nesretan i neobično tužan.. Ali stvarajući VLASTITI svijet, okružujući se ljudima koji su slični poput nas; traže toplinu, ljubav… Čuda se i dešavaju.


Stoga, dopustite sebi nemoguće i prijeđite sve unutarnje granice…
Jer zadnja i najvažnija lekcija godine glasi….. CARPE DIEM. Život ne čeka da ga živimo, svaki trenutak je poseban, apsolutno svaki. Samo ako znamo „ući“ u njega, zaustaviti na tren svijet i istinski se ispuniti.

Nije bitno radi li se o običnom trenutku, ispijanju kave ujutro ili toplina u nečijem zagrljaju. Taj TRENUTAK je poseban ako ga vi odlučite učiniti takvim.

Zato dragi moji… Vi ste jedna mala čudesa, stoga visoko podignite glavu i sa osmijehom prošetajte kroz grad…
Jedna stara priča kaže… Da postoje drugi svjetovi, a njih možemo vidjeti tek kada otvorimo oči i počnemo vjerovati. A ti svjetovi su ove male dimenzije između nas, nevidljivi konci i spone koji nas vežu.
Život je zaista prekratak da ne bismo pokušali vjerovati u Nemoguće. Ono neopipljivo. Ono što možemo samo osjetiti, ali ne i fizički opipati…


……..

Vaša dragonfly više ne pati od nesanice. I tome nekome tko je za to zaslužan – hvala. Ti si jedno moje najljepše čudo ove godine, koliko god to čudno zvučalo…….
I daljine pokazuju samo koliko osobe mogu usprkos svemu biti povezane.
Daljine postoje samo u glavama… Netko može biti fizički blizu, a toliko daleko..

Zaista…. Ovaj svijet je divan i neobičan….


…………
Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh pored njega. A posle kratke šutnje, on doda:
-Zvijezde su lijepe, zbog jednog cvijeta koga čovjek ne vidi...
Odgovorih "naravno", i posmatrah bez riječi pješčane nabore na mjesečini.
Pustinja je lijepa, doda on...
I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješčanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini...
Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cijela kuća. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu...
Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!
Pošto je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Posmatrao sam, na mjesečini to blijedo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vjetru i govorio u sebi: "Ja ovdje vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo..."

I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar….

And everybody sings… Marry, marry Christmas…

Zadnjih dana, zapravo točnije dva tjedna prije Božića, zbog neodgodivih poslovnih obveza dane provodim po lošim hotelskim sobama, sa užasnom lošom hotelskom hranom.
Daleko od interneta, daleko od dragih ljudi ( a najviše to osjetim noću kad se budim nekom neobičnom hladnom znoju i kad se hladan zrak uvuče ispod deke i dotakne usamljene usne).
I jednu večer su tako kitili hotel sa onim mašnama i crvenim kuglama. Sjedili smo u predvorju, jeli kikiriki i počeli se prisjećati svih Božića koje smo doživjeli.. Svašta se tu izvrtilo, svakakve priče… i na kraju večeri svatko je u hladnoću svoje sobe ušao sam, potpuno usamljen sa nekim čudnim osjećajem u grudima.
-Zar je i bitno, rekla je kolegica dok je otključavala vrata, to je ionako samo Božić, zapravo i više ne vjerujemo u sve to, to je sad samo jedno komercijalno isfurani blagdan u kojem svi samo ulazimo u minuse i pravimo se kako vjerujemo u neke stvari koje zapravo ne postoje..



****
Sjećate li se dana kad ste shvatili da Djed Božićnjak ne postoji?


Taj Božić je sve kao bumerang udarilo u moju naivno dječje srce.
Jedan hladni prosinački dan otkrila sam čitavu tajnu zlobnog univerzuma. Sjedeći sa starijom djecom u predškolskom odgoju nas desetak djece je shvatilo da vile nisu vile, da patuljci postoje samo u crtićima, da sveti Nikola je samo bradati starac iz priča i da Djed Mraz zapravo uopće ne postoji… Da je sve to jedna obična varka i sve ono u što sam vjerovala je u jednom trenu palo u vodu…
Taj dan smo baš putovali, kao i uvijek, na praznike kod moje bake. Pri samom ulasku u kuću počeo je pravi urnebes. Ja sam bijesno otrčala do sestrične i objasnila joj čitavu varku da bi zatim obje počele raditi pravi kaos, bilo je tu i vrištanja, durenja, bacanja stvari po podu, plakanja…
Onako nadurene i uplakanih obraza legle smo u krevet obivši ikakvu večeru, i kuća je poprimila neobično tihi i otužni miris.
Kako je kasnije baka voljela govoriti; bez vjere nema ničeg, bez vjere ništa ne vrijedi…

Čitavu noć nismo spavale. Bila je to hladna noć u Gorskom kotru sa puno snijega i hladnoće.. ali najveća je bila ona u našem krevetu i srcima..
/Mnogo kasnije razmišljala sam kako je to zapravo bio prvi korak k sazrijevanju. Ulaska u svijet „odraslih“. Kako odrastajući gubimo ne samo vjeru u možda nemoguće i bajkovite stvari; već zapravo gubimo vjeru u osnovne opipljive stvari.. Postajemo hladni i ogradimo se zidovima i odbijamo vjerovati u ljubav.. u dobrotu.. u osmijeh..u sreću…/

……
Izjutra me probudio neki čudan zvuk. I kao u magli dan danas se sjećam neopisive histerije; pokojnog djeda kako uzbuđeno otvara vrata, baku kako utrčava u sobu i diže pokrivače, djeda kako nešto nerazumljivo i glasno viče.. baku koja govori da moramo ići van, da je nešto vani, mene i sestričnu kako oblačimo uzbuđeno čizme i jaknu preko pidžame, srce kako glasno udara..
-Saonice, saonice, vikao je djed, vidi trag od saonica na snijegu!
I ja i sestrična kako istrčavamo uzbuđeno van, trčimo iza kuće i gledamo vidljivi trag od saonica koji dolaze točno do prozora.
-Djed Mraz, to je morao biti on, nema tko drugi, šapnula mi je sestrična.
-Nije istina, tko zna što je to, rekla sam nepokolebljivo i čvrsto.
-Tamo, tamo, vidi, vikao je djed i povukao nas.. Odjednom smo trčale za tragom od saonica od kuće do kuće, uzbuđeno vrištajući i skakući, jer je trag vodio od kuće do kuće i misteriozno nestajao.. Odjednom nismo se ni snašle, a susjedi su izlazili iz kuća i upućivali nas kamo da idemo i kuda da slijedimo trag.
Trčeći smo se sudarale, tražile daljnje tragove, objašnjavale susjedima gdje smo vidjele zadnji trag, ispitivale tko je što dobio za poklon..
-Tamo nema traga, rekla sam opet sumnjivo pokazujući kuću jednog susjeda.
-Ma znaš da njega neće posjetiti, on puno pije, povukla me je i šapnula mi sasvim tiho na uho da je nitko ne čuje.
Ubrzo smo utrčale mokre u kuću i vukle majku da ide vidjeti tragove i bez daha objašnjavale koga je djed Mraz posjetio, a koga nije i tiho objašnjavale zašto mislimo da nije, na što nas je majka kao majka odmah ukorila; zatim smo objašnjavale kako zadnji put vodi u šumu i da se više nismo dalje usudile ići, ali slijedeće godine ćemo biti pripravnije i biti budne i čekati ga sa lampama i slijediti da vidimo njegovo tajno skrovište....
Zatim smo satima otvarale skromne darove i kuća je bila puna smijeha, cike i veselja… Miris kolača, medenjaka i molitva naveče prije spavanja… I topli poljubac moje bake i pokojni djed kako nas pokriva… I kao i uvijek prije nego su se vrata zatvorila baka je zazvonila zvončićem i rekla:
-Jedan anđeo je noćas dobio krila……..

****

Puno godina kasnije se prepričavala zgoda i kako je djed čitavo jutro maskirao tragove da nas prevari i godinama kasnije to je bila zgoda koja će se uvijek prepričavati sa sjetom i osmjehom na licu…

I pitate li me jesam li kasnije kad sam saznala pravu istinu prestala vjerovati u Djeda Mraza i patuljke?
Da vam budem iskrena, dan danas dok pričam s nekim ljudima začudim se koliko malo vjere imaju u očite stvari. Nepovjerenje u jedno drugog, nepovjerenje u obične stvari, nepovjerenje u ono u što smo sigurni…
I shvatim kako zapravo Vjera kao takva – vjera u nešto više, u Boga, vjera u vile, vjera u patuljke, vjera u ljubav, vjera u prijateljstvo… dobrotu…anđele…. Je zapravo veoma subjektivna.
I shvatih da zapravo možda koliko vjerujemo otvaramo neke druge, neobičnije dimenzije ovog života i dopuštamo životu ono nemoguće…
Jer možda (ali samo možda) vjerujući zapravo život nam dopušta čuda i neobjašnjive događaje.

Jeste li primjetili da zatvarajući se i povećanjem sumnje prema nečemu te gubitku vjere zapravo to isto GUBIMO? Da je manja vjerojatnost da će se nešto dogoditi ako NE VJERUJEMO? Bilo li to vjerovanje u sebe, u neki događaj ili nešto treće… Napravo šanse da se to ostvari su jednake NULI.

I da zapravo samo srce puno vjere, puno nade, iščekivanja DOBIVA.
Da onda kad zaista, ali zaista vjerujemo da možda (ali samo jedno možda) se to i ostvari..?

Možda kad ne vjerujemo mijenjamo percepciju gledišta i zapravo nerealno gledamo na svijet i obrnuto?

Možda… Da, da možda….
Ali to me neće pokolebati da prestanem vjerovati.. u ljubav.. u dobrotu.. u naivnost…


I ove godine ću pogledati ispod bora. I znati ću da poklon nije donio bradati čiko, već da je netko stavio tamo da me usreći.
Zar to onda ne dođe na isto….?


I prije spavanja čuti ću zvonce… Moj anđeo je ove godine zaista zaslužio krila, čuvao me i moje drage ljude…


Dragi moji blogeri…. Za ovaj Božić želim Vam svima da pronađete u sebi svoju vjeru i da ljubite, grlite, volite…..
Život je prekratak da ne bi svaki dan rekli onome drugome koliko nam znači, koliko ga volimo….
Nisam stigla čitati vas, došla sam samo na vikend doma, opet jurim u neki hladni hotel… Ali za Božić odlazim na toplo mjesto puno ljubavi i vjere… Želim Vam svima toplinu doma.. I puno, puno vjere...

Ljubim vas svih, čuvajte mi se!

02.12.2006. Želi li tko „liker“ od višanja….? 26 godina mi je tek...

02.12.199…..
Bio je to tulum godine. Bili smo 7 razred osnovne i bilo je pozvano 13 djece iz razreda. Moji su doma oduvijek voljeli rođendanska druženja, tata je oduvijek spremno čekao sa prastarim aparatom na vratima, a majka sa 1001 izborom kolača.
I taj tulum je bio tulum godine.
Nakon jedenja sendviča, pa skakanja na muziku sa kazete koju sam pripremila mjesec dana unaprijed, dok se Danijel vrtio oko Marine, a Marina oko Nikole, a Nikola oko Ivane, a Ivana oko Danijela; netko se sjetio savršene ideje – domaćeg likera kojeg su Ivanini roditelji radili od višanja i koji je donešen kao poklon mojim roditeljima.
Smišljena je čitava strategija, točno se znalo u koje vrijeme će Dunja ući u kuhinju kod roditelja, točna minuta kad će Marina slučajno razbiti čašu, točno smišljena zbrka u kojoj ću ja uzeti iz kuhinje dotični liker i prošvercati ga ispod majice u sobu.
I sve je išlo po savršenom planu i za pola sata liker je stajao u sobi na stolu, a nas 13 oko njega. Ivana se prva odvažila i natočila pola čaše i iskapila do kraja.
-Jebote, al je jak, prava rakija u njemu!

Za minutu boca je počela kružiti od ruke do ruke nas 6-ero koji su se usudili piti dok je Maja plakala kako će je roditelji ubiti, a Igor kako ćemo umrijeti ako popijemo više od dvije čaše.. No nas 6-ero je davalo bocu od ruke do ruke, pijući pohlepno i psujući čitavo vrijeme kako je taj liker jak i kako ubija do same srži.
Za pola sata nastao je pravi kaos. Trčali smo pijani oko kuće, Ivana je padala, Jelena je razbila glavu, Danijel se zabio skejtom u zid, a ja sam ležala na travi iza kuće i vikajući ponavljala ko papiga kako je život prekrasan………………..

I taj tulum je bio tulum godine. Danima se pričalo po školi o najvećoj pijanki godine neznalicama koji nikada nisu ni kap alkohola probali, danima su mi iz razreda najveći štreberi davali zadaće i pitali hoću li i slijedeće godine njih pozvati… Da, da, bio je to tulum godine….


Nakon par dana znojenja doma jer sam bila svjesna da će se moj lopovluk ipak kad-tad otkriti, otišla sam skrušene glave pred mamu sa smišljenom pričom kako su zločesti dečki uzeli bocu i odnijeli doma.
Dok sam tako zbunjeno pričala, izvlačila i objašnjavala po stoti put jednu te istu stvar obrazlažući i ono što me nitko nije ni pitao /kao što ću i dalje uvijek u životu kad pokušavam nešto smuljati/ majka se osmjehnula i rekla da je sve uredu, ionako je to bio samo sok.
-Molim???
-Pa da, liker nam je dala prije par dana, ovo sad je dala sok od višanja bez alkohola za tvoj rođendan da se svi počastite.


*********

Gledajući nekidan slike od tih dana, sebe od tih davnih vremena i sebe sada, shvaćam da smo nas dvije sasvim različite osobe. Ja, već odrasla, zamjeram joj što se pravi pametna i odrasla i što misli da sve zna o životu, a ništa zapravo ne zna.. A Ona, gledajući mene kako jurim i žurim, ne shvaća sigurno moje odrasle probleme i govori u sebi kako nikad neće biti takva kao što su svi „veliki“…

I ne razumijemo se, život nam nimalo nije više isti, u potpuno drugoj sferi života živimo..
Ali nešto, nešto na slici je izbijalo isto…. Oči i ista težnja; potraga za smislom, za ljubavlju, srećom, onim nečim „višim“….
I od tada razni događaji su me izmijenili, razni ljudi, ipak odrastajući pogled na svijet se mijenja.. Ali težnja i osjećaji se nimalo nisu izmijenili.

I dok gledam tu sliku, možda se ne mogu nimalo sjetiti što sam tih dana radila, sve sam zaboravila, ljude neke, događaje, dnevne rutine i sitnice… Ali OSJEĆAJ u grudima je ostao isti, vjera u ljude, težnja za ljubavlju i pažnjom, težnja za pronalaskom smisla…..

*****

I dan danas moja želja se promijenila nije.
Ne želim bijesne aute i velike kuće, skupe parfeme i krznene kapute.

Samo želim da uz sebe uvijek imam ljude koji će se sa mnom opiti od života, ljubavi i smijeha….

Jer taj dan nas 6-ero je stvorilo jedan mali svijet, opijajući jedno drugog srećom i veseljem; i shvatila sam koliko smo mi ljudi zapravo povezani i koliko nam je um varljiv… Kako smo nas 6-ero tu noć zaista doživjeli pravo pijanstvo od običnog soka i kako, samo ako u to vjerujemo i želimo, možemo se opiti životom, opiti jedne druge….

Možda nije stvar u tome što pijemo, već u to što vjerujemo da pijemo…
I možda život nije ružičast, no ako gledamo na njega kao takvim, biti će takav. Možda je zaista sve stvar našeg gledanja i vjerovanja……………


I hoćem opet ležati na travi i tisuću, tisuću puta ponavljati kako je život prekrasan….. Jer je. Zaista je.

I točka.



A moji najdraži sanjari su mi ovaj dan učinili zaista posebnim. Oni znaju. Moji anđeli bez kojih ništa nema smisla.


*****
Želi li tko „liker“ od višanja….?

Kad život čovjeka stane u samo jednu jedinu KUTIJU…

...Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet..
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet...
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću bit ću baš ja..
Tko da zna...



Jučer su pospremili čitavu kuću.
Malo fotografija što je imala, par komada nakita, neke privatne bilježnice, izgužvani rokovnik, zlatni sat, kopče za kosu koje nikad nije skidala i još par uobičajenih privatnih sitnica stavljene su u jednu kutiju koja zasad stoji u ormaru na ulazu u hodnik.
Ormara se u magli sjećam, samo hodnika i male sobe gdje je sama spavala, pošto sam zadnji put ušla u kuću prije nekoliko godina, dan prije velike svađe.

Moj pradjed inače je bio jedan od onih tzv. sretnika što su početkom stoljeća završili u Americi kao fizički radnici ne bili zaradili novac za čitavu siromašnu obitelj. No veliki slom koji se desio na burzi izazvao je da se nakon godina težačkog rada vratio u rodni kraj, potpuno fizički upropašten od čega se više nikad neće oporaviti, i to sa samo jednim jedinim zlatnikom. Materijalne vrijednosti nikakve, ali za mog brata obiteljski neprocjenjive, pošto je zlatnik bio prvenstveno namijenjen njemu i meni.
I taj nesretni jesenji dan prozori su pucali, stol se tresao od vike koja se odvijala u maloj kući pošto je zlatnik igrom slučaja završio u rukama moje rodbinske kume, koja je odbijala reći gdje se isti nalazi.
I bilo je tu svega, a kulminiralo je bratovim zamalo provaljivanjem u kuću iste, do zamalog sudskog poziva.
Da, radi samo jednog jedinog novčića napravljena je čitava farsa koje bi se čak i najžešća meksička sapunica posramila.
Radi jednog jedinog novčića….


Ona se nikad nije ženila. Djecu nije imala. Otišla je u jednoj noći naglo.
I jučer su joj pospremili čitavu kuću.
I tih malo njenih fotografija, kopča za kosu…
Sve je stalo u jednu malu kutiju.
Njen život.
Njeni snovi??
Njene želje, maštanja, odricanja??… U samo jednoj jedinoj kutiji……

Kad sam čula vijest srce mi nije brže zakucalo. Bliske više nismo bile, u magli da se i sjećam upornih i neobičnih zvanja telefonom i dosadne priče pune zajedljivih komentara, majčinih preklinjanja da se javimo, da odemo do nje, da se pomirimo, da poslušamo njenu stranu priče... Tada nisam shvaćala.
Tada, kao i jučer bila sam glupa. Nezrela. Ponosna. Uvijek sam mislila kako ima vremena.. ALI GA NEMA.

Katkad naš um ne može shvatiti da smo na ovoj planeti zapravo veoma kratko vrijeme. Može li uopće ikad naš um pojmiti tu vremensku dimenziju, pojam da jednom nećemo biti tu?
Da će u nečijem hodniku biti samo jedna kutija puna nekih beznačajnih sitnica…..

I promatrala sam ovih dana ljude oko sebe. Njihove ciljeve, želje, ambicije….. Tako beznačajni ciljevi.
Tako P R O L A Z N I ciljevi.
Posao, kuće, automobili, skupi namještaj…… a sve će se to jedan dan u prah pretvoriti.
Novčanici, rokovnici, skupi satovi, prstenje, nakit…… a sve će to jedan dan biti u nekoj kutiji.



I uplašilo me to. Izbezumilo me. Neke stvari naš um zaista ne može pojmiti… i jeza prođe kroz čitav predio kralježnice i hladan znoj oblije vrhove prstiju…
I shvatih… Ništa od materijalnog ne uzimamo dalje. Uzimamo samo ono što se ne može stavljati na vagu… Ono što smo stvorili; osjećaje, ljude, dodire, mirise, poljupce….

I shvatih…

Mi se ne sjećamo naših predaka. Niti na njih ne mislimo. Zato se ne moramo zavaravati da ćemo i mi živjeti u njihovim mislima. Možda katkad, u rijetkim trenucima..
I fotografije će živjeti na tavanu. Stari antikviteti u prodavaonicama. Dnevnici na dnu ormara ili u plamenu vatre…
I sve će to izblijediti…..

Ali osjećaje i osobine koje prenesemo dalje u ljude živjeti će vječno.
Stvari koje naučimo ljude oko sebe, tople osjećaje koje prenosimo i mijenjamo svijet u kojem živimo, kvalitetne navike koje usađujemo svojoj djeci, toplinu koju dajemo….
Jer mi UČIMO druge ljude, a da to nismo ni svjesni.
I to će živjeti vječno. Mi ćemo u njima živjeti vječno, a da toga oni neće niti biti svjesni…
Ni ne shvaćamo zapravo da mnoge naše osobine, pogled na svijet, stavovi i ponašanja su izgradili dragi ljudi oko nas, kao i naši roditelji. Da su u nas prenijeli i usadili određene karakteristike i unijeli toplinu ili tugu u naš život…
I shvaćajući to zapravo nismo ni svjesni da gradeći svijet oko sebe u kojem žive naši bližnji i naša djeca zapravo možemo strahovito utjecati na njihove osobne karakteristike kao i osjećaje.. Stvarajući svoj mali svijet u kojem živi toplina, neizmjerna ljubav u kojem se poklanjaju osmijesi, a ne tužni pogledi, mi smo zapravo u mogućnosti ljudima oko nas potpuno učiniti njihov život sretnim i naučiti ih toliko pozitivnim osobinama, a da toga oni nikad zapravo i neće biti potpuno svjesni… Ali će iste osobine zadržati i prenositi dalje…
I ne shvaćamo da jedan dan će naša djeca i njihova djeca u sebi nositi dijelove naših razmišljanja, stavova, pokreta, ponašanja……….
I mi ćemo u njima zapravo živjeti vječno..


I moja draga kuma Ana, možda je ostavila samo kutiju punu beznačajnih sitnica kojih se sutra više nitko neće sjećati.
Ali naučila me jednu od najvažnijih lekcija u životu: Reći oprosti dok ne bude kasno.
Zaboraviti na sve te glupe razlike koje nas razdvajaju. Što ja nisam napravila.

Ja sam ovaj put naučila jednu od najtežih lekcija, nažalost opet na vlastitim greškama. I znam da to više nikad neću ponoviti.
Da dopustim da ikad netko ode s ovog svijeta prije nego riješimo sve sukobe i neslaganja i oprostimo jedni drugima što smo samo ljudi…. I da griješimo… I da nismo isti, ali različitost nas uči i oblikuje u najljepšim bojama.. Samo smo tako prokleto glupi katkad! I ponos i ego nas nikad ne vodi naprijed, već dva koraka unazad; i stavljajući sebe i svoj ponos na prvo mjesto možemo samo biti nesretniji… A ljubav je jedino što nas svih povezuje i svi samo želimo biti voljeni… Svi griješimo, pa ljudi smo…
Ako to ikad uspijem naučiti svoju djecu i ako ona bar to prenesu dalje na svoju djecu, već i time moja misija na ovom svijetu biti će uspješna.

I ja onda nikada neću biti samo par beznačajnih sitnica u kutiji……







……………..
Niste ni svjesni, ali i VI me oblikujete…

Kad nekog poznaš 5 minuta, a zapravo ga znaš cijelu vječnost…

..Ako je u vašem duhu prisutna tama,
iz vas prema drugima ne može sjati prava svjetlost..




Kad si sam u svom stanu možeš se baviti svojim mislima, možeš činiti greške, a da te ne kritiziraju ili preziru. Kada je usamljen, čovjeku se čini da je otvoreniji za druge ljude. Imamo iluziju da srećemo ljude, ali mi u njima zapravo vidimo ono što tražimo kod sebe.
I kada se dvoje ljudi zaista uspije sresti, kada između njih postoji neki prostor, oni se nisu u stanju potpuno otvoriti zato što uvijek tražimo i srećemo sami sebe, ne možemo se odvojiti od usamljenosti. A tu je onda i strah od kretanja u novi život, okretanja novog lista; oni javljaju strah, kod njih se javlja strah od napuštanja starih navika.
Sve što čovjek ne može prepoznati ili razumjeti plaši ga. A to onda kod njega stvara agresiju.
Ni jedna metoda nije garancija protiv usamljenosti. Metode nemaju posljedicu ukidanja usamljenosti, već smanjenja straha, straha od samoće. I samo tada se možemo odnositi prema drugima s uzajamnim poštovanjem. Znači, kada u drugome ne vidimo to što tražimo, nego ono što jest, tek tada će ljudi moći naučiti razgovarati normalno i biti ravnopravni u razgovoru……….
Zijah A. Sokolović

.................................


Večeras dok sam zatvarala prozore pogledala sam niz ulicu. Zimsko vrijeme počinje i čitav kvart je poprimio neki sjetan i miran obzor. Samo svjetla koja gore i roletne koje se zatvaraju mi govore o tome da su sve oko mene LJUDI.
I sad će zima i dok se budem vraćala doma lagano će svjetlost davati samo stare ulične lampe i svjetlost iz zatvorenih prozora. I volim katkad pogledati najviše zgrade u svom gradu i onako dok nekog čekam brojati prozore stanova u kojem gori svjetlo.
1..2..3..4..5.. 6-ti se ugasio..6 opet..7..
I volim na tren zamisliti što ti ljudi unutra rade.. Koliko od tih ljudi je noćas zaspalo samo u krevetu, koliko njih je zaspalo s nekim, ali sami i koliko njih ne može spavati i sjedi pred upaljenim tv-om, a da ih upitate što se vrti na programu ne bi znali reći..

I znam se pitati koliko ljudi će sutradan ujutro sjediti na svom poslu, piti kavu, smješkati se i biti sami u prostoriji punoj ljudi. A istodobno drugi trenutak neće osjetiti suosjećanje prema drugoj osobi koja je možda tu istu noć probdjela. Možda ih je samo betonski zid dijelio, možda su sjedili zapravo 10 metara jedno od drugog ne znajući da oboje u istom trenu gledaju kroz prozor i puštaju hladan zrak da ulazi u stan ne želeći zatvoriti prozor dok polugoli sjede u naslonjaču potajno želeći da im hladnoća uđe u samu srž bića. Kad otupiš je lakše; kažu mi katkad neki stariji ljudi, što manje osjećaš, što si hladnokrvniji i ne daš da se netko poigrava s tobom to ti je lakše u životu.

Kad sam nakon pripravničkog staža potpisivala ugovor o zaposlenju šef mi je imao samo jednu veliku, ali ogromnu kritiku – previše sam nasmiješena i previše u svima vidim dobro, naivna sam zapravo katkad, rekao je; a to u mom poslu nije dobro. Nije ni u jednom, zapravo nadovezao se, to vani je džungla i svi će te pojesti kad izađeš na ulicu s ovakvim stavom prema ljudima.
Žena njegova mi se kasnije povjerila da ne spava dobro noću. Šutjela sam i razmišljala,zaista, kako i bi spavao, da ja živim u toj džungli u kojoj on smatra da živi, iza svakog ugla bi očekivala napad neke bijesne životinje…

Da, zaista kad otupiš je lakše. No jeli sretnije? Ying yang. Bez jakih bolnih osjećaja, ne možemo imati niti ona topla ljubavna i prijateljska.

I pitam se katkad… Jesu li sretniji ljudi koji u svima gledaju pozitivnu stranu, a zatvore oči lagano i prijeđu preko onih negativnih strani– koje svi na kraju krajeva nosimo u sebi ili oni koji prilaze ljudima sa suzdržanim stavom?

Jer možda je bit u svemu prihvaćanje činjenice da svatko od nas nosi nešto loše u sebi. A to loše većinom percipiramo lošim jer je različito od nas, a sve što je drugačije smatramo negativnim.
Različito je zapravo loše, rekli bi stariji.
A bez različitosti zapravo nikad ne bi naučili nešto novo… Proširili vidike, naučili nešto..
Osjetili neki novi osjećaj..

I možda tek kad prihvatimo da svi ljudi na ovom svijetu zapravo samo traže svoje mjesto u ovoj džungli, da svi imaju isti cilj – boriti se za sebe i svoje bližnje i naprosto katkad moraju, ali moraju nesvjesno ili svjesno povrijediti druge, i da to nimalo ne znači da oni nisu zapravo dobre osobe zbog toga /jer i svi mi na isti način djelujemo, samo sebe ne gledamo, jer gledamo iz sebe ne na sebe/ možda onda zapravo se opustimo i u drugima počnemo viđati ono što oni jesu; a ne ono što mi od njih očekujemo.

Jer možda nije bitno što taj drugi nije kao mi, to ne znači da njegove kvalitete nisu i veće od naših..
Jer možda nije bitno što čitav svijet na tren globalno izgleda kao velika crna rupa koja kreće u bezdan..

Još uvijek postoje ljudi s kojima kad ih dodirnete osjetite kao da ih znate čitavu vječnost..
Još uvijek postoje trenuci u kojima ljudi daju najbolje od sebe i u potpunosti vam otvaraju srce i daju ono što niti jedan novac na ovom svijetu vam ne može pružiti..

A te ljude i te trenutke ne možemo pronaći ako se ne opustimo i vjerujemo. I ako smo spremni napraviti ludosti i naprosto vjerovati u ljudsku dobrotu.
A ja vam garantiram da je svatko nosi u sebi, samo je katkad potiskujemo, jer smo naučili skrivati je i stavljati masku hladnokrvne osobe, jer takvi kao lakše u životu prolaze..
Da, ponoviti ću još jednom, vjerujem da lakše prolaze, no jesu li sretniji???


Svi, ali svi samo traže isto na ovoj planeti napravljenoj od glinastih maski…



I za kraj, uvijek se sjetim one stare priče o Hindu koji dok je šetao uz rijeku ugledao škorpiona koji je pao u vodu i pokušavao se izvući. I u trenu dok mu je pokušao pomoći tako što mu je pružio ruku, škorpion ga svojim otrovnim repom ubode za dlan. No ovaj svejedno ponovno ispruži ruku da mu pomogne, no škorpion ga ponovno ubode.
I ljudi koji su prolazili upitaju podrugljivo:
-Zašto ga pokušavaš spasiti? To je škorpion, naravno da znaš da će vjerojatno te ubosti.
A Hindu im odgovori:
-Priroda škorpiona je da ubada svojim otrovnim repom. Moja je priroda da volim. Zašto bi se odricao svoje prirode da volim samo zato što je škorpionska priroda da ubada?

Zatvori kišobran, to nije kiša što po nama pada...

Tamo puše vjetar sa sjevera...
...i on kaže da te ljubav nosi ovamo...
...dođi...
...dođi...
...ne ja ne mogu da te ne dodirnem...
….nikada te nisam više želio...
…dođi...
…dođi...


............
Danas kiša pada. Da, znam vedro je, ali moj auto je po povratku doma bio prekriven kapima kiše, pomiješan sa mirisom čežnje i onog osjećaja kada kao da vam nešto nedostaje. Znate onaj osjećaj kad se probudite ujutro i osjetite neku bol u trbuhu. Pa onda podignete jorgan, upalite svjetlo i promatrate svaki dio svog tijela.. I sve je tu, ništa ne nedostaje, a opet neki osjećaj praznine..
I danas kad sam išla doma kiša je padala. Makar je bilo vedro i zaklela bi se da su se i zvijezde u daljini vidjele….
Zatvori kišobran, ludo jedna, rekla sam si.. Možda od njega nećeš vidjeti ako zvijezde počnu padati…


..................

Moj najdraži film "Before sunrise"...
Nekome tko ga još nije gledao...


-Hoću da kažem, uvijek sam osjećala pritisak da budem snažna i nezavisna predstavnica žena...i da ne dozvolim da izgleda da se moj čitav život vrti oko muškarca.
Ali voljeti nekoga i biti voljen meni znači jako mnogo.
Ja se uvijek šalim na tu temu...ali zar nije sve što mi radimo u životu...način da budemo još malo voljeni?

Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao. Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..


Tako često sam bila sa ljudima i dijelila divne trenutke...kao što su putovanja, biti budan cijelu noć i posmatrati izlazak sunca. I znam da su to bili specijalni trenuci.
Ali nešto je uvijek bilo pogrešno.
Željela sam da sam sa nekim drugim.

Znala sam da je to što osjećam upravo ono što mi je najvažnije, ali oni to nisu razumjeli.
Ali sretna sam sa tobom.
Ne možeš znati zašto je ovakva noć u ovom trenutku toliko važna za moj život...ali jeste.
Ovo je divno jutro.
Misliš da ćemo imati još ovakvih jutara…..?

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

.................

Da, želim biti suncokret..on uvijek gleda prema suncu..

Jeste primijetili kako većina ljudi uvijek kreće sa čitanjem novina od zadnje stranice prema naprijed?
Moja majka recimo želi prvo da vidi osmrtnice; kaže kako je njenoj generaciji došlo vrijeme kad se više ne okupljaju na vjenčanjima nego na sprovodima. Sve je to nekad bilo drugačije, kaže tužno svaki dan.
Moj kolega jer je crna kronika na kraju, a on obožava ujutro histerično se smijati ljudskoj gluposti; jer u svojim 30 tak godina nije još shvatio bit ubijanja radi postavljene ograde među susjedima ili krivog parkinga.
Kaže mi jutros kako je neki dan netko bacio bombu na gornji kat samo zato jer su ovi preuređivali svoj prostor, a njega je iznervirala buka, pa je eto odlučio smiriti susjedstvo. Sve ide kvragu, kaže mi smijući se.

Ja više ne čitam novine, a i vijesti sam prestala da gledam iz čisto jednostavnih stvari – prestala sam da se zabrinjavam. Ionako ništa ne mogu da promijenim, mogu samo da se osjećam lošije. Naravno da sam u toku događanja, ali uvijek i nekako malo glave izvan toga..
Moj djed je recimo oduvijek obožavao svađati se oko politike, do zadnjeg dana dok je ležao na postelji morao se posvađati sa mojim bratom jer on ne razumije što je taj i taj htio s tim i tim napraviti. To je nekad bilo drugačije, govorio mu je stalno, nekad je vlast bila puno bolja.
Ovaj svijet je krenuo na zlo i nema mu više povratka, jer «nekad» tako nije bilo…Ni ubijanja, ni svađa, ni vlasti, ni ratova ni ničega..

.............
Da jer «nekad» je sve bilo lijepo i savršeno. U srednjem vijeku su ženama nabijali na noge željezne čizme jer su vještice pošto peku bolji kruh od one tamo susjede, turci su nekad kroz ljude nabijali kolce tako savršeno da umiru u toj neopisivoj boli danima, a gradovi i sela su se palili danonoćno..
Kažu kako je danas toliko krađa, nikad tako nije bilo; ma da, nikad, možeš mislit. Kao i da se ljudi nisu toliko ubijali.. Možda ne u tolikom broju, jer je na svijetu manje ljudi bilo, ali ubojstva su se dešavala svaki dan, a da nitko za to nije odgovarao. Zanimljivo mi je bilo čuti kako su nekada ljudi mogli napisati na komad papira da je netko tobože nešto napravio i ubacili to noću u jedan sandučić koji je bio pored suda, pa su tog nekog sutradan priveli i objesili na trgu nakon kratkog suđenja. Pa ako ste se htjeli riješiti nekog susjeda to ste mogli učiniti na vrlo nonšalantan način. O da, nekada su se ljudi javno vješali, a ljudi su uživali gledajući te prizore. A još bolji su mi bili oni prizori u kojima su u arenama lavovi trgali živu djecu i žene, a tisuće ljudi je bodrilo i navijalo.

A i kažu kako je danas se sve to izmiješalo nekako, veliki srazmjer bogatih i siromašnih, nikada tako nije bilo.. Ma ne, naravno da nije, carevi koji svaku noć imaju orgije, a siromašni koji žive u kućama od blata i umiru od gladi.
Kažu i kako su se obitelji danas otuđile, nema više neke povezanosti, ljudi sve manje ručaju zajedno, druže se.. Ma da, kako da ne, kao da je ikada toga i bilo. Možda onda kad su očevi davali svoje kćerke za jednu običnu kravu i onda kad nije bilo kontracepcije pa su rađali djecu jer su morali, a ne zato jer su htjeli, pa su se djeca međusobno morala brinuti jedna za drugu jedući palentu i krumpir po čitave dane. Ali voljeli su se svi, kako da ne, uvijek su se svi u svakoj obitelji voljeli samo ne danas….
A i nekada su brakovi trajali, ljudi su se voljeli više, danas se naprosto ne zna što je ljubav.. Ma naravno, samo ako si se rastao bi te ubili ili si bio izopćen pa si se sam mogao ubiti, ili si morao živjeti s nekim za koga su tvoji roditelji shvatili da bi bio tvoj odličan izbor (što nije imalo nikakve veze jer mu roditelji imaju dvije njive i par ovaca) pa su ljudi živjeli sretno i veselo do kraja života..........

.........................

Što zapravo želim reći?

Da ljudi nikada neće naučiti da izvor nezadovoljstva nije u stvarima izvan njih, već u samim njima.Svijet je oduvijek bio i biti će zao, kao što je oduvijek bio i biti će dobar.
Nikada nije bilo bolje niti će ikada biti bolje. Sutra ne donosi svijetlu budućnost samo zato jer je sutra, a starije generacije govore da je nekada bilo bolje samo zato jer su bili mlađi i na svijet su gledali sretnim dječjim očima, samo su to negdje uz put izgubili tu sposobnost.

I sve je u nama, oduvijek je bilo i oduvijek će biti…
Moj dragi David, o kojem sam jednom pisala, dečko koji je oslijepio u ranoj mladosti, a s kojim sam se jedno vrijeme družila, mi je uvijek govorio:
Meni svijet sada nije crniji i prije je isti takav bio.. Mrak ne ovisi samo o tome što ti se događa, već o tome što ti je u glavi..

Svima nama se svaki dan događaju teški i veliki problemi, nikome nije lakše samo zato jer ima novaca ili samo zato jer živi u americi ili iraku.
Sve je u glavi. Uvijek je bilo i uvijek će biti.
I nekome je crno kad na svijet gleda zdravim očima, a nekome je šareno u mraku.
Samo slijedeći put kad optužite čitav svijet za vašu nesreću, upitajte se… Jeli zaista on kriv zato jer je sve oko vas crno?


Možda nije zapravo bitno kakav je svijet oko nas i sve crne stvari koje se događaju, jer mi ih ne možemo promijeniti.
Ali zato imamo ovaj svoj mali svijet kojeg možemo mijenjati na tisuće različitih načina, urediti ga kako mi želimo, okružiti se posebnim ljudima i u tom svijetu mi smo glavni akteri..

I možda kad shvatimo da stvari oko sebe naposto ne možemo promijeniti, već da jedino što možemo mijenjati smo mi sami; možda onda naučimo kako biti sretni..
Možda da...

A dotad ja ću i dalje sjediti ujutro u busu, sneno gledajući ljude oko sebe dok Balaš na mp3 pjeva neku poznatu pjesmu i čuditi se ljudskoj gluposti..
Zanimljiva smo mi bića...
Naučimo uvijek kad je prekasno....

A sa radia netko viče: No sikiriki!

Pakleni tjedan. Ako dosada nisam shvatila pravu formulaciju Murphy-eva zakona, eto, ovaj tjedan sam je potpuno savladala.
Kad krene loše… E onda krene. I ne staje. O ne. Ide. I još. I još. Sve dok ne tresne svom snagom u zid…………….

I što li sam iz svega toga naučila..?
Eh….


1. i osnovna lekcija tjedna:
„Važno je imati novaca. Važnije je međutim provjeriti s vremena na vrijeme da u trci za novcem i onime što se njime može kupiti nismo ostali bez onoga što nikakav novac ne kupuje. Najvažnije je niti jedno niti drugo ne shvatiti prekasno…“
Radeći po tko zna koju neplaćenu subotu i javljajući se na telefon umornog i tužnog muža moje šefice koji me moli da joj prenesem poruku da je čeka, ručak se hladi.. Zatim da joj poručim da je ručak spremio u frižider i da on ide u šetnju.. Zatim da se vratio sa šetnje i da moli da mu se javi kad završi.. I zatim muk.. Telefon je oko 16h prestao zvoniti.
Jednom mi je ispričala kako ga je prije 2 godine izdalo srce i da je zamalo umro pa više ne radi…. No pitam se…Jeli mu možda srce stalo davno, davno prije….?
Dali srce stane onda kad prestane kucati ili onda kad prestanemo njegovati ljubav…?

2. lekcija
„Daj čovjeku moć i vlast (čitaj i novac) i vidjeti ćeš kakav je..“
Što li je to u ljudima da se prema drugima – do jučer dragim ljudima – odjednom kad dobiju moć odnose kao prema nižim bićima? Kao da su manje vrijedni, samo zato jer su se oni uzdignuli stepenicu iznad na nekoj tzv. imaginarno izmišljenoj i formuliranoj društvenoj ljestvici?
I gledajući pohlepu i jurnjavu za novcem oko sebe shvatih… ma kvragu i novac, moć i sve ako nemaš ono ljudsko u sebi, ono iskonski što nas čini ljudima i suosjećajnima za ostale oko sebe..
I shvatih da ono što čovjek napravi vlastitim rukama se nikako ne može sa ničim drugim usporediti, jer nekako uviđam da oni koji dolaze na gotovo možda i jesu na tren sretni, ali nikako to ne znaju cijeniti… Niste li primijetili da ljudi koji nemaju novaca, a zajedno nešto stvore su sretniji i puno povezaniji od onih koji dođu u primjerice namješteni stan, uređenu kuću..?
Oni znaju što je život i znaju uživati u svakom plodu svoga truda.
A oni drugi.. Eh, oni imaju previše vremena i izmišljenih problema..


3. lekcija
"Kad ugledaš diva potraži sunce. Možda je to tek samo patuljkova sjena…"
I danas sam napravila nešto čega sam se strahovito bojala i radi čega sam čitavu noć se vrtila i budila jer je jutro donosilo nešto meni nepojmljivo i nešto za što sam bila uvjerena da ja to ne mogu napraviti i da nisam sposobna..
No zapravo…
Ako bilo tko na ovom svijetu nešto može uraditi i uradio je, zašto to ne bismo mogli i mi?
Uvijek kažem, da bi auto zakočio netko mora stisnuti papučicu, zar ne?
Isto tako je i s našim unutarnjim kočnicama, mi smo ti koji stišćemo papučicu, nitko drugi….
I lijepo je katkad s vremena na vrijeme naprosto dignuti nogu i pojuriti svom snagom, pa kud pukne da pukne… vjerujte, iznenaditi ćete se koliko možete i koliko ste sposobni…

4. lekcija
"Dobar te prijatelj vjernije slijedi nego tvoja sjena, koja te slijedi samo dotle dok oko tebe sja…"
Da, zaista. Naučila to jako dobro ovih dana, o da. Pravi prijatelji se u zlu poznaju. Oni koji znaju uvijek uskočiti, nasmijati, reći da im nedostajete i zaista to misliti, prepravljati slajdove u powerpointu satima umorni i dok bi trebali učiti (srećice, dobiti ćeš hrpu životinjskog carstva, napuniti ću ti čitavu sobu njima!!)…
U toj lekciji naučila sam po prvi put u životu da se treba riješiti svih kvazi prijatelja i onih koji su tu samo kad im nešto treba i bez grižnje savjesti izbaciti ih iz života. Katkad jednostavno stari i ofucani papir zaslužuje jedino biti bačen koš za smeće gdje mu je i mjesto..

5. lekcija
"Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad zaista nije ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna" (Goethe)
Da, zaista…. Zaista je tako….
Ima još jedna njegova koju bi tu ja ubacila
"Život je prekratak da bi pili loša vina.."
Pa ako to ubacite u pojam ljubavi, sve se može posložiti.. Ako je ljubav vino, a život je kratak.. ništa vam više ne trebam govoriti..
Kaže moj pjesnik, kako samo Retki nađu retke..
Ili - rijetki se potrude naći rijetke…


........................
ZAKLJUČAK iliti POUKA svega: Ying – yang (iliti nešto loše za nešto dobro)
"Nijedna škola nije naučila čovjeka biti sretan…"
Osvrčući se na sam početak – kad krene nizbrdo, e onda krene. I ne staje dok ne udari svom snagom u zid.
No uvijek udari i stane, nema vječnog pada.
I tu se samo razlikuju oni koji će udariti i naći snage ustati, pogledati na svijet i sunce iznad njih očima sretnog i razigranog djeteta koji u svemu vidi ono dobro, od onih koji će ostati sklupčani i vidjeti samo mrak.
A koliko sam u zadnje vrijeme čula, nad svima nama isto sunce sja, samo neki nikako da otvore oči…….

Traži se... Postoji li netko tko skuplja kamenje sa srca?

Katkad, onako samo katkad, voljela bih da sunčani dan razbije jedan strašni pljusak, onako najjači orkan, da se nebo izlije na ovaj mali moj grad i da rastjera sve ljude sa ulice…
Tada bih, onako kao nekad u snovima, izašla van, skinula cipele i hodala bosa cestama bez kraja…
I katkad, onako samo katkad, htjela bih da ta kiša ispere sve… Ulice, prljave kuteve, išarane klupe, iscrtane kredom dječje snove…

I katkad, htjela bih da ta kiša i sa mene ispere sve; svu prljavštinu tuđih prstiju, svu spretno sročenu ljutnju, svu bol i kamenje koje se nakupilo na srcu.. Da se lije niz mene i moje tijelo i sa sobom odnese u nepovrat sve što me boli tamo u predjelu između srca i stomaka, kako li god to mjesto zovu…

Katkad… čvrsto stisnem oči i poželim to svom snagom, baš kao malo glupavo dijete..

I katkad… kiša zaista padne..

Ali danas.. danas ne… danas je sunce odlučilo nekog drugog usrećiti…

Time after time..

Komadić vremena komadić je zlata.
Ali komadićem zlata ne možemo
kupiti komadić vremena..




12.09.2006.

Uhvatite li se kad da razmišljate kako je već prošla godina dana od nekog događaja, nekog važnog trenutka, rođendana ili nečeg sličnog..?
Da smo imali 365 dana da se s njima učini nešto, 365 mogućnosti, 365 buđenja i novih prilika...

Uhvatim se tako danas.. Onako, ništa posebno se prije godinu dana nije dogodilo, iskreno niti ne znam što sam radila na taj dan.. Ali nekako me pukne, znate onako, 365, nije to mala brojka..
A kad bi je pocela mnoziti i zbrajati vjerujem da bi mi se zavrtilo u glavi.

I tako sjedim danas i pokušavam se sabrati u glavi. 365 dana. Od koliko njih mogu reći da sam bila sretna? Da sam se probudila ujutro i odlučila jasno i odlučno napraviti nešto ludo, nešto što želim, da sam dopustila sebi prijeći sve granice svoga ja i svojih mogućnosti..
I odlučila brojati..

1.. 2.. 3.. 4...........

Onda sam zastala pa sam pokušala shvatiti kakvi događaji se zapravo smatraju ekskluzivnim, a koliko manje ekskluzivnim i što koji dan čini posebnim da uđe u tu izabranu zbirku.
Pa sam stavljala kriterije, smanjivala ih, povećavala...


Za koje događaje zapravo možemo reći da nam u 365 dana su bili nešto posebno, nešto za što možemo reći da smo zaista bili ispunjeni i onako istinski sretni?

Što nas zapravo zaista čini sretnima?

Jeli to samo dan kad pronađemo posao? Dan kad dobijemo neki novčani iznos? Dan kad se oženimo? A što je sa ostalih 362 dana..?

I pokušala sam po stoti put shvatiti zašto su ljudi generalno nesretni. Jeli to prokletstvo čovjeka? Jeli to prokletstvo ljudi da žive oko 300 dana u svojoj nesreći, živeći od dana do dana, ponekad samo čekajući da dan prođe, da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet.....


I počinjem vjerovati da se sreća ne nalazi samo u velikim životnim događajima.
Ona je tu stalno.

Ujutro u ispijenoj šalici zelenog čaja ili kave.. Ako znamo dotaknuti usnama vrelinu i uživati u mirisu koji se širi prostorijom.. Ali smo zaboravili da je miris zapravo čudo..
U koracima koji odzvanjaju hladnim betonom.. U lišću koje se u svim bojama sakupilo u kutovima zidova, raspucalih i punih priča. Ali zaboravljamo da su boje koje vidimo zapravo čudo..
U osmjehu kojim pozdravljamo nekog neznanca i u trenutku u kojem utrčavamo u autobus.. Zvuk i slike koje nastaju pa blijede.. Kišne kapi na prozorima.. Vožnja biciklom u predvečje..
Hladnoća koju osjetim katkad izjutra.. I od koje znam da sam živa...
Oblaci u obliku slona, oblaci u obliku srca, oblaci kakve želimo vidjeti... Jednom me neko dijete na selu pitalo ima li u mom gradu oblaka u obliku lizalica..? Nisam mu znala reci, jer vjerujem da mnogi misle da gradovi nemaju uopće oblake...
Miris parfema nekoga koga volimo, nježni pogled i dodir.. Kad dotaknete nekoga koga volite, osjetite li trnce..? Onako, bezveze, ali dirajući drugo biće koje je isto čudo na ovom svijetu, osjetite li trnce?
Trnci... Trnci... Trnci....


I ležeći shvatim da izbacujem iz svojih 365 dana sve dane koji su imali neki veliki događaj po kojima inače pamtimo godinu.
O ne, ja nisam imala eventualno deset dana sreće. Ne nisam.
Imala sam ih barem 364 i pol dana samo toga uopće nisam ni bila svjesna. Čak i kad sam plakala. Pa i suze su čudo.


I možda zaista nije bitno što smo tako važno napravili u godini. Tih par dana kojima obilježavamo neku godinu.
Možda zaista nije bitno ako i nismo imali te dane.
Možda nije bitno raditi velike stvari.
Možda je bitno samo shvatiti da svaki trenutak može biti poseban ako ga poželimo učiniti takvim...


I još jedan dan prolazi........ I jesmo li u njemu bili ispunjeni ako nam se zaista ništa tako loše nije dogodilo? Zašto nismo, pored svih tih čuda? Pitam li se pitam.....
Prokletstvo čovjeka?
Ne... prokletstvo neizmjerne ljudske gluposti....


.........................................
*Netko tko me stalno podsjeća da čuda postoje... hvala srećo*

Moje ceste ne vode nikuda... Bez tebe..

Mrzila sam kolodvore nekad.
Oni trenuci prije nego netko uđe u vlak, brzi zagrljaj, stisak ruke i teška torba na ramenima..
Još gore ako je netko drugi odlazio. Stajati na stanici i gledati kako vlak odlazi i odnosi sa sobom miris nekog slatkog parfema koji još ostane sat dva na majici i zatim nestane sa prvim jačim vjetrom.

Da budem iskrena uvijek sam se plašila i onih kolodvora života.
Stajati sa ruksakom i gledati u stotine vlakova i odlučiti u koji ući. Kako znati ponekad jeli to baš naš vlak i da li je zaista to odredište kamo želimo otići?
Teško je znati da za sve odluke uvijek sami snosimo posljedice.
I da povratka ponekad nema.

Svi krenemo sa jedne stanice, mladi, buntovni i raspšimo se diljem svijeta. Ali smo svi zapravo putnici i isti nam je cilj – doći na odredište kojem težimo.
I zato nema krivog puta. Nema krivih odluka. Nikad ne smijemo žaliti za odlukama koje smo donijeli, samo za propuštenim prilikama.
Jer zapravo, prolazeći danas po tko zna kojim put pored kolodvora na putu za posao, shvatim.
Sve te odluke dovele su me do ovog trenutka. Možda katkad i nije sjajan i nisam sretna, ali i on će me dovesti do onog trenutka kojem težim. Jer glupo je razmišljati da ćemo uvijek biti nesretni i tužni. To je uvijek samo trenutno stanje koje se promijeni u trenutku, jednoj običnoj minuti, jednom danu.

A danas sam sretna.

I shvatih da svi kolodvori i vlakovi života su me doveli točno do ovog trenutka.

I zato volem sve kolodvore i prljave klupe. Volem i onaj ružni smrad riječkog busnog pristaništa. Volem i one trajekte u 7h ujutro dok se smrzavam zimi kad idem na službena putovanja.
Volem sve vlakove života u koje sam bez razmišljanja ušla…..
Možda odluke uvijek i nisu bile prave, možda sam često i požalila, ali ne bi ih mijenjala nizašto. Tko kaže zapravo da su bile krive? Ponekad i moraju biti da bi nas život odveo u nekom određenom smjeru…
Zbog njih danas sam ovdje, baš ovakva i ne bih se mijenjala ni zašto. Možda uvijek postoje stvari koje možemo promijeniti, poboljšati, ali danas sam tu, a za drugo baš me briga…..


Rekao mi je netko jednom kad sam uzbuđeno tek počinjala voziti i rekla kako se jako loše orijentiram u prostoru i kako se lako izgubim, pa se bojim što da napravim kad se pogubim katkad u nepoznatom gradu…:
Ako zalutaš sa ceste i shvatiš da nisi na putu na kojem si trebala biti…Čemu panika? Pa zar je bitno? Možda si našla novu prečicu. Ili novi skriveni dio grada za kojeg nisi niti znala da postoji… Uživaj u pogledu, a ne činjenici da ne znaš gdje si… Ionako ćeš sigurno brzo naići na neki putokaz, uvijek ih ima ako dobro pratiš cestu..

Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta…

Pa zar je bitno..?

Sve me je dovelo do ovog trenutka……A jesam li rekla da sam sretna…? Jako, jako sretna.....

Zavrti me oko svemira....

....Life is like riding a bicycle..
You don´t fall off unless you stop peddling...





Ima jedna pjesma koja kaže: Patience, just a little patience….

Enivej, u svojoj rutinskoj šetnji u prošlom postu spomenula sam kako sam primijetila neobično odjevenu djevojku koja svako jutro u 7.54h izleti iz sive zgrade i utrčava u autobus na zadnja vrata.
Uglavnom primjetila sam slično neobičnog momka koji točno dolazi na stanicu u 7.55h, baš u trenutku kad dotična djevojka već odlazi autobusom.

I jučer ujutro, pošto je u Rijeci preksinoć bila velika eksplozija koja je razbila dotični kafić i pošto se ljudi vraćaju sa godišnjeg cijeli grad se usporio. Tako i njen autobus nije došao u točno određeno vrijeme i ona je istrčala na stanicu. I zastala baš u trenu kad sam prolazeći pored nje ugledala dotičnog momka kako zbunjeno prilazi djevojci i povlači je za ruku.

-Hej… Nisam znao da si u Rijeci…promucao je.
-Hej, prozborila je ona, jesam, pa svako jutro sam na ovoj stanici.
-I ja, rekao je zbunjeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-I ja, rekla je začuđeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-Pa tu živim, okrene se i pokaže na smeđu zgradu.
-A ja tu živim, okrene se i pokaže na sivu zgradu pored smeđe.
-Ne mogu vjerovati, kaže on, da živimo minutu jedno o drugoga i da se nikad nismo susreli… znaš li da sam te pokušao onu noć pronaći, ali si nestala………………i ja u glasu osjetim da je kroz njih u sekundi prošlo tisuće malih nevjerojatnih trnaca. Onih znate..

I ja, prolazaći sa osmijehom iza njih i slušajući kako je pita da ne ode tamo kamo mora sada otići, već da prošetaju, shvatim.....

Da nije bilo te eksplozije, da promet nije bio usporeniji, da bus nije došao minutu kasnije…
Zapravo idemo ovako.
Da to jutro gospođica x se dignula par minuta kasnije nego inače, da joj je trčeći po razbacanom stanu ispala naušnica (bez koje naravno je nezamislivo izaći van), da se pritom spotaknula u svog lijenog psa i izjurila 5 minuta kasnije, a da je gospodin y tog jutra zbog nesprespavane noći izašao 5 minuta ranije…..

Nevjerojatno, ali minute i samo jedan trenutak mogu okrenuti čitav ljudski život.


Slučajnost??
Sudbina??


Sekunda kada ipak prođemo na žuto svjetlo i doživimo sudar sto metara dalje, tri minute jer nas netko zaustavi na cesti i promijeni nam smjer hodanja i susretnemo nekog koga želimo vidjeti beskrajno dugo, pet minuta jer se vratimo kući po zaboravljene ključeve i vraćajući se naiđemo na nekog…..Jedan neobavezan icq razgovor u tmurno predvečje koji promijeni čitav vaš život i okrene ga na najneuobičajeni način koji ste mogli zamisliti….

I tako u neugled….


....
Koja je poanta?
Pa zapravo nema je.


Možda, ali samo možda je ta eksplozija baš te noći bila baš samo radi njih dvoje da se susretnu. A možda i nije. Možda je sve uvijek samo slučajnost.
Kako god………………….Zar je bitno?

Jer…. Na kraju sve je na nama, na našoj odluci. Možda život i šalje sve te ključne trenutke, kažem život, možda Bog, možda netko ili nešto, možda nitko… No sve ostaje na kraju na nama, hoćemo li znati prepoznati to i napraviti korak.
Jer nije bitno jeli sudbina ili slučajnost, bitno je što ćemo mi u tom trenutku učiniti..
Možda smiješno, ali vjerujem da često ne znamo iskoristiti dani trenutak. Život je nevjerojatno nepredvidiv, nikad zapravo ne znamo što nas sutra očekuje, svaki korak je neizvjestan i u svaki trenutak nudi priliku za promjene, samo je pitanje znamo li to i želimo prepoznati.

Zaboravljamo kako je život satkan od nevjerojatnih slučajnosti i zaboravimo ih cijeniti, nasmijati im se, shvatiti da jednostavno se nekiput sve poklopi samo se trebamo prepustiti i u danom trenutku djelovati, ne dopustiti da trenutak prođe kroz prste..
Jer da, možda, ali samo jedno veliko možda da je ta eksplozija te noći bila baš radi samo njih dvoje.. I nije pitanje hoće li oni to shvatiti i razbijati glavu o tome, već što će napraviti sad kad su se možda pronašli..?

Kako god………………Sudbina, slučajnost, brojevi, minute………. Ali sve se promijeni u trenu…..

I onda me netko upita zašto volim život.
Minute i sitnice promijene sve…………I svaki dan je nova prilika ako vjerujemo u to……………..Sudbina? Slučajnost? Zar je bitno??

Tu smo sada, ovog trena i sve te minute su nas učinile da smo baš ovakvi i nikako drugačiji. Tu smo sada. I tko zna kako će sve još promijeniti…U trenu. U samo jednom jedinom trenutku…..
Zato… Zar je bitno ako je danas teško? Sutra se možda sve preokrene. I najnevjerojatnije stvari odjednom mogu postanu moguće.

Sutra…. Možda sutra zakasnim pet minuta i možda…. Da, možda….Da, mogla bih zakasniti pet minuta… Mogla bih, baš bi mogla…

...Jedan sasvim običan dan završetka ljeta...

....U meni miholjsko leto,
to prkosno sunce pred zimu...





I imam tu jednu novu rutinu.
Izjutra zbog nemogućnosti nalaženja parkirnog mjesta u prenapučenom centru grada gdje radim, počela sam ostavljati auto na početku grada. I umjesto da kao i uvijek sjedam u autobus tih par stanica, odlučila sam prolaziti pješke tih 20-tak minuta kroz razne uličice, široke prenapučene ceste i malu tržnicu.

I kad krenem niz parkiralište prvo ću naletjeti na grupu nekih klinaca, šta mogu imati kojih 10 godina, koji svako jutro sjede na istom zidiću i pale skrivećki svoju cigaretu. Hej, pa 7.40h ujutro je, pomislim i pogledam ih strogo, oni pogledaju mene i malo se zbune, pa ušute dok ne prođem.
Naravno da pomislim o cijeloj teoriji kamo taj svijet ide i nastavljam dalje niz nizbrdicu. Ako se tempiram da krenem svako jutro u isti tren onda ću u 7.42 min naletjeti na čistaća ulica koji će se uredno nasmijati i odmaknuti se da prođem pošto je ulica poprilično uska. I ja ću se ovlaš nasmijati znajući da sigurno dok nastavljam hodati opet gleda u moju kratku suknju i ceri se.

Ako i dalje me ništa ne omete na putu točno ću doći do pekare u trenu dok postarija žena ulazi sa štapom niz stepenice i ako malo potrčim pridržati ću je dok se spušta, a ona će mi opet reći kako danas nema više takve mladeži i kako je sve drugačije od onda kad je ona bila mlada.
-Da, nije bilo toliko automobila i buke, promrmljati ću skidajući mp3 player sa ušiju.
Onda će poprimiti neki sjetan izraz lica i ući ćemo u pekaru i ona će naručiti isti crni kruh kojeg će joj pekarica spremno dati uz namješteni osmjeh.
Ako sam se dobro tempirala onda će ući i postariji gospodin koji će sa postarijom ženom započeti žustru raspravu o tome kako svijet ide kvragu i kako je sve poskupjelo.

Pristojno ću se provući i nastaviti dalje do semafora i ako se dobro uskladimo točno će u taj tren na autobusnoj stati crveni golf, a iz njega će izaći jako našminkana žena koja će nabrzinu izvući dvoje malo djece, jednu plavokosu djevojčicu i crnog razmaženog dječaka koji će vući uvijek neki bager ili veliki automobil i govoriti im da požure, jer mama opet kasni.

Ako nastavim istim tempom dalje naići ću na djevojku koja jureći izlazi iz tamno sive zgrade sa glazbenim instrumentom, obučena poprilično neprimjerno za ovo doba godine, u neobične čizme i crnu odjeću sa tamno namazanim usnama. Ona će isto tako odmjeriti i moju pojavu, ali samo na tren, u drugom već će trčati na autobus i uletjeti kao i uvijek na zadnja vrata točno prije nego se zatvore.

I tako iz dana u dan..... Iz sata u sat.

I ako dok prolazim pored tržnice stanem na tren i ako još na brzinu okrenem na playeru da mi svira Beautiful day i okrenem se prema svoj toj buci, galami, živosti, ostati ću bez daha shvaćajući da prisustvujem bujanju jedne neopisive, savršene i nepredvidljive bujice koju zovemo jednostavno – život.

I u tom trenu ništa drugo mi nije potrebno.
Tu sam sada, svijet se pokreće u jednom savršenom ritmu, iznova i iznova kotrljajući se prema naprijed i ništa ga neće zaustaviti.
Na tren se i prepadnem, shvaćajući da ono i bez mene kao takve može, i jednom kad me ne bude ono se neće radi mene zaustaviti..
Ali na tren se opustim jer...... jer biti na tren dio svega ovoga, dio ovog grada, dio života mnogih ljudi, mnogih ulica i smiješnih situacija, biti dio ove neopisive ljepote je dar koji nikada ne naučimo pravo cijeniti.

I uvijek ćemo tražiti više, zaboravljati na male sitnice koje čine život, ne primjećivati sasvim obične trenutke koje zapravo čine život savršenim.
Ali možda sa vremena na vrijeme trebamo zastati i promotriti taj jedan sasvim običan trenutak u danu kojeg zapravo nikad i ne primjećujemo. Neki blesavi, glupavi običan trenutak koji zapravo ovaj život čini savršenim.
Trenutak u kojem možemo shvatiti da je sve oko nas zapravo satkano na jedan prekrasan način.
Pa čak i onaj trenutak dok umorni uskačemo u autobus i ne shvaćamo kako smo okruženi sa stotine ljudi koji su isti kao i mi, umorni, sjetni, traže, boje se, čude se svijetu...
Pa čak i onaj trenutak kad onaj ulični svirač pogodi pjesmu koja će me točno odvesti u neki davni trenutak i ja ću nastaviti koračati sa osmijehom na licu kamenim pločama svog malog grada.



Danas sam tu, dio sam svega ovoga i na tome hvala ti živote, pomislim, okrenem se i nastavim koračati naprijed...
I dok pišem poruku na mobitel nekome koga jako volem, pomisliti ću... Još jedan novi dan, nova mogućnost za nove savršene trenutke.
Pitam se samo.......... Kada ćemo shvatiti to i početi ih živjeti...?
Vrijeme i život neće čekati na nas da se probudimo......

...Savršena percepcija nesavršenosti...

And the streets don't change but maybe the name
I ain't got time for the game
Cause I need you
…………………..Cause I need you



Kažu da svaka barka traži svoj vez.

Neka u sigurnoj luci, neka u raskošnim pristaništima.
A neke.. Neke su sretne sa neobičnim kamenom u nekoj maloj uvali..

Pitam se………… Koja li je najsretnija….?

Pitam se………….Koliko puta ljudi moraju proći velike i bučne luke zadimljenih i sivih gradova ne bi li shvatili da im srce sniva na sasvim drugom mjestu? Tamo daleko od vreve i ogromnih jedrenjaka gubeći se u gužvi ništavila i ljudskih sjena.

Pitam se…………Shvate li uopće???

Eh, što li je život neobičan…. Jest, jest, neobičan je…
Bolan, sretan, pun tuge, čežnje, straha, lutanja, nezaboravnih trenutaka...

I kao takav život mi se na tren učini baš onako.. Savršen.
I ne bih ga mijenjala niti za jedan dan, niti sat...
Ma baš je onako.... Ma znate..
Ma.. znam da znate..

Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….

…Tražio sam na vrhu planine anđele visine da mi kažu ime,
Tražio sam u dubini mora odavno zaboravljenu tajnu plime…



Moje ljeto…. Moje ljeto??!




Kad neke ljubavi nestanu ostane nešto…. Ovakvo??
Ljudi grade kuće, čvrste temelje… Trebali bi biti otporni svakoj buri, orkanu… Ali katkad.. Ni ljudi nisu svjesni da naprosto katkad…. Čak i najjače kuće netko ili nešto razruši…
Može li kuća trajati vječno?
Vječno??!



Često… Uhvatim se dok gledam kako valovi odnose neke davno jasne obrise nečeg.. Nečeg…. Nečeg za što smo i bili možda svjesni da smo iscrtali prstima u pijesku, a zavaravali se da prvi veći val neće odnijeti u nepovrat…
Zavaravamo li se često? Ne samo u ljubavi, zavaravamo li se inače u životu..?
Ili je samo stvar da moramo shvatiti da ako nešto gradimo u pijesku da moramo biti spremni da izjutra možda toga više neće biti….



Ima nešto magično u tome kad se sve smiri i boje odjednom obasjaju horizont.
Kao srce kad se zaljubi i sve se oboja u tisuću boja.
Bez ljubavi sve je sivo..
Bez ljubavi nema zalazaka sunca…
Bez ljubavi nema ničega…….
Kad smo zaboravili uživati u malim sitnicama života?



Kažu… Da neki ljudi uđu u život i ostave neizbrisiv trag.. I moje srce je puno otisaka bosih nogu ljudi koji nisu zaboravili biti djeca…
Jer odrasti…. Mogu svi, ali samo rijetki ne zaborave da samo djeca znaju iskreno i nesebično voljeti.



Za moje drage blogerice s kojima sam zaspala na onom parkingu na Korčuli… Da, da, ne pijem više…………
Samo još sutra……… Moram još sutra….. Zašto? Da zaboravimo…..?
Da zaboravimo??? Što??? Zar jutro ne donese još jaču žudnju??



Volim se gubiti kamenim ulicama.. Katkad.. Nekad.. Volim proći rukom po hrapavoj površini grubog kamena…
Možda su se nekad neki davni ljubavnici tu skrivali..
Jednom će možda neka djevojka prolaziti prstima preko zida na kojem sam ja ostavila sve svoje snove….
I ja ću biti samo prazni stanovnik puste kamene ulice..
Ili neću..?
Mogu li ljudi ostaviti trag u vremenu i prostoru..? Učiniti da trenutak zauvijek traje?
Mislim da ljudi kad u to prestanu vjerovati zapravo umru..
Jer možda ljudi ne umiru onda kad udahnu zadnji dah već onda kad prestanu vjerovati u nešto dublje, više, jače, snažnije od svega što naš um može pojmiti…
Koliko je onda zapravo umrlih duša na ovom planetu koji hodaju kamenim ulicama ne osjećajući apsolutno ništa???
Bezbroj……… Bezbroj………. Bezbroj………
Bezbroj???

I koliko ljudi traže, bore se svako jutro iznova sa samim sobom, odlaze na posao, čekaju u gužvi, smiju se na loše viceve, koračaju vrelim asfaltom, a čitavo vrijeme sa onim osjećajem u grudima.. Da postoji nešto… Nešto više od pukog življenja.. Od vrele kave ujutro.. Od mirisa zagušljivih plinova automobila.. Od buke gradske vreve… Od hladnih dodira i rukovanja izjutra… Od zvonjave mobitela i telefona…
Koliko ljudi u ovom gradu je noćas zaspalo usamljeno misleći na to? Vjerujući da postoji nešto više?
Jedan? Možda pet? Dvadeset? Tisuću….? Dvanaest tisuća…..? Sto tisuća??



I ja…………….. Koliko puta ću još ja morati zaspati sama bez njega da je svako jutro tu da mi zgužvane plahte mirišu na ljubav, a ne na čežnju ..?



Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….

Hajde Bože budi drug i okreni jedan krug unazad planetu,
Noć je kratko trajala, a nama je trebala najduža na svijetu..





Dragi moji…
Neće me biti neko vrijeme, 3 tjedna možda, godišnji mi se poklopio točno sa mojim porivom za lutanjem…


Primjećujete kako svi često osjetimo neki poriv za bijegom…?


Neki poriv da se zavučemo duboko u samoću sobe, poriv da se vozimo satima, da stavimo slušalice na uši i okrenemo volume na najjače, da odlutamo što dalje, dalje od svijeta, dalje od grada, dalje od svih poznatih cesta….. Što dalje od sebe…..

I znala sam godinama tako lutati, bježati, gubiti se po kolodvorima, autobusima, uvijek tražeći nešto...
Znate onaj osjećaj kad vas vuče nešto, nešto nepoznato, neki daleki vjetar.. Ona neispunjenost iznutra....Jeste li imali ikad taj osjećaj..?

I nikad tako zapravo ni u svom gradu nisam pronalazila dom ni svoj mir. Svoje malo mjesto i kutak.
Ali zapravo, nisam ga pronašla nigdje.

Zašto?
Najjednostavnije životno pravilo.
Da bi pronašli svoj dom prvo moramo pronaći sebe i shvatiti što tražimo.
Bitka sa sobom je najteža bitka koju vodimo.

……

Moja baka se pred kraj svog života počela gubiti. Živjeti u prošlosti, vraćala se unazad u neke životne trenutke i iznova ih proživljavala. Onako znala se probuditi neko jutro i vidjevši mog brata misliti da je to moj otac kad je bio dijete ili da je opet mlada, tamo u nekim tridesetim godinama dok je djed još bio živ..

Moji roditelji nisu to smatrali previše opasnim, ali dok ne smisle što je najpametnije napraviti uzeli su je privremeno u svoj dom.
I bila je ta jedna večer, naglo su istrčali iz kuće jer je susjedu udario grom u kuću od silnog nevremena taj dan, i mi smo ostale same kad je počelo nebo strahovito se lomiti.
Sjećam se kao jučer, nebo je pucalo, kuća se tresla kad me uhvatila objema rukama, počela izbezumljeno gasiti sva svjetla po kući vrativši se u onaj dan davnog drugog svjetskog rata kad je isto tako nebo pucalo, ali ne od grmljavine…..
Zaključala je vrata ne marivši što to roditelji lupaju da otvori, a ne ljudi koji joj žele zlo, trčala po kući sa mnom u naručju i otvorila ormar i zatvorila se sa mnom unutra…
Plakala sam pokušavajući joj reći da su to roditelji ispred i da im moramo otvoriti, ali mi je stavila ruku preko usana i zagrlila jako….
-Znam, rekla je.. Znam, ali ja protiv sebe ne mogu…

I sjedile smo onako u tamnom i hladnom ormaru dok je vani grmilo i sijevalo, nebo se otvorilo i čitav bijes i tugu izlilo u taj moj mali grad i ja sam sjedeći onako u skučenom prostoru i ne razumjevši ništa što se događa, shvatila da ću se čitav život od tad strahovito bojati grmljavine.
Zašto?
Zato jer katkad protiv sebe ne možemo …


......

Živeći u ovom neobičnom životu boreći se svaki dan iznova i iznova sa sobom pokoju bitku naprosto moramo izgubiti.
A teško je, teško je ići kroz život i što smo stariji to više shvaćamo bol i bitke koje gubimo.
A najteže su one bitke koje imamo sa samim sobom.
One iznutra, ona borba koju nitko izvana ne može vidjeti.

Jer zapravo svi mi i jesmo sami. Ono iznutra, borbe, emocije, bure, samo su naše. Živimo svaki dan sa svojim teretom, budimo se u praznoj sobi, sjedimo na stolici pijemo čaj i zamišljeno gledamo u daljinu, sjedamo u auto ili autobus i gledamo slike koje prolaze, pričamo s nekim i smijemo se, a razaramo istodobno iznutra, a da to nitko ne primijeti..
I čitavo vrijeme pritom iznutra je kaos, vječni kaos koji se raspršuje u tisuću oblika emocija, raznih paleta boja….


I svima nam je tako, ali to zaboravljamo. Povrjeđujemo druge ne shvaćajući da se iznutra nimalo ne razlikuje od nas. Da svatko nosi svoje breme, svoju tugu, osjećaj praznine, nemoći, nerazumijevanja…

I čitavo vrijeme zapravo svi mi samo tražimo nekog, nekog da uđe u naš život, neočekivano i neobično i da izjutra kad se probudimo, dok sjedimo i pijemo čaj, dok zamišljeno gledamo u daljinu da je tu. Da razumije. I ono što objasniti ne možemo. Ono što možemo samo se nadati da će osjetiti, bez imalo suvišnih riječi, bez dodatnih objašnjenja, analiza, objašnjavanja.

Da osjetimo da ipak postoje oni trenuci kad da nismo sami, da u čitavom ovom životnom kaosu i još netko je usamljen, neshvaćen, bori se sa vjetrenjačama, sa životom, sa samim sobom…. Da osjetimo da sve ovo ima smisla.


I ja trenutno nekako shvaćam da opet dobivam poriv za bijegom, ali da nekako ovaj put znam čemu se vraćam….
Ovaj put nekako to lutanje više neće biti gubljenje, već pomalo i traženje… Sebe, jer počinjem shvaćati što tražim i gdje da tražim.

Stoga dajem oglas:
Tražim Mog Nekog da dođe kad grmi i da se ušulja u moju sobu kad roditelji zaspu i sa mnom sluša nebo dok puca. Čujem da i on traži i da se pogubi katkad. Čujem i da je možda usamljen.
Ja tražim svoj dom. Ti možda tražiš nekog da sjedi na kauču pored tebe dok čitaš knjigu.
Ako poželiš dati ću ti točne upute do mog srca…. Poprilično su jednostavne. Samo moraš zatvoriti oči i vidjeti ono što ne kažem, a često ću šutjeti..
Dođi da se odvezemo na najvišu planinu i dok se spuštamo da maknem nogu sa kočnice… Možda se strovalimo u provaliju, a možda i ne.. Koliko smo spremni riskirati…?

Jer po prvi u svom životu sam se upitala…. Koliko su nam kočnice koje smo izgradili u sebi ikada pomogle u životu….?


……….
Svi ćete mi jako nedostajati, oprostite što neću vas stići neko kratko vrijeme komentirati i čitati…U tako malo vremena mnogi ste mi se uvukli pod kožu…. I ne slutite koliko se pronalazim u vašim riječima i koliko su mi zbog toga noći manje usamljene….Shvaćajući da postoje mnogi poput mene…
I da svi zapravo iznutra imamo jedan svijet koji se izvana ne vidi i kojeg možemo osjetiti samo zatvorenih očiju…
Hvala vam na tome.